Plesna premijera ““M. – solo za tri uma” u Zagrebačkom plesnom centru predstavila je istančanog umjetnika promišljenog plesnog pokreta Miloša Sofrenovića, cjelovitog autora koji se u ovoj predstavi potpisuje kao autor, izvođač, dramaturg, kostimograf, scenograf i autor glazbenog koncepta. Dragocjeno znanje stjecano u londonskom Laban Dance Centru, u Austriji, u Singapuru, prenijet će Sofrenović sljedećih dana polaznicima svoje radionice čiji se koncept najavljuje kao istraživanje “poetskoga tijela” skrivenog u nama, oslobođenog svijeta logike i zato otvoreno za novo poimanje vlastitog smisla. Tijelo je to koje stvara vlastitu metafiziku pokreta.
Pokret kao sjećanje
Sofrenovićova cjelovečernja predstava nosi jasan podnaslov – Dijalozi s Marcelom Proustom. A umjetnik nam potvrđuje: – Da, to je moj dijalog, pa čak i trijalog između Proustovih misli, moje majke koja ih izgovara (u zvukovnom dijelu predstave) i mene koji te misli neverbalno prenosim sa scene. Proustovih složeno književno djelo od 12 tomova, postalo je za mene jedno magično putovanje u proteklih 14 mjeseci rada na tom scenskom dijalogu/trijalogu čija se tri diskursa – sjećanje, monolog i pokret – ovdje istražuju, dovode u suodnose, ali i u pitanje – govori Sofrenović za Večernji list.
Pokret kao sjećanje fascinira ga već godinama. – Fizičko pamćenje tijela ima nevjerojatnu moć da naše osobne doživljaje “čuva” od zuba vremena u našim fizičkim instrumentima – kaže Sofrenović – no s druge strane, naša kognitivna percepcija svijeta oko nas često nas udaljava od našeg tijela koje na svoj način tu istu vanjsku stvarnost iskušava, doživljava, bilježi, pamti.
Zato Sofrenović pokušava uspostaviti auto-dijalog između svog uma i svog tijela, što je – kaže Sofrenović – na određen način i Marcel Proust pokušao unutar svog pristupa dijaloškom odnosu između čulnog, autobiografskog, unutarnjeg i fiktivnog, historijskog i vanjskog.
Postoji samo iskrenost
– Moja edukacija na Labanovoj akademiji u Londonu osvijestila je u meni odgovornost o kojoj često govorio i Proust: da je umjetnik obavezan promišljati svijet oko sebe i konstruktivno ga kritizirati. Da Proust svoj roman piše sada, u 21. stoljeću, vjerojatno bi ga nazvao “U potrazi za izgubljenim vrijednostima” – govori Sofrenović – Kroz edukaciju, plesne radionice i rad s trupama razvio sam credo (koji je potvrdio i moj kasniji “istraživački dijalog” s francuskim umjetnikom Yvesom Kleinom): istina ne postoji, postoji samo iskrenost. A ta se iskrenost sastoji individualne odgovornost svakoga od nas (a posebno umjetnika koji dopiru do šireg auditorija da promoviraju vječne vrijednosti estetske, kao i etičke, jer te vrijednosti jesu bezvremene, i ta bezvremenost je u nama, u našoj odgovornosti, u našoj moralnosti, u našoj mentalnoj budnosti – kaže naš sugovornik, objašnjavajući naposljetku razloge vlastitoj umjetničkoj svestranosti:
– Vrijeme u kojem živimo vrijednost novca servira kao vrijednost kojoj treba težiti, a to je kao kad biste grčkoj tragediji na kraju oduzeli katarzu.
Društvo bez katarze
U materijalnom potrošačkom društvu nema katarze. A ona se traži na duhovnijim razinama našeg postojanja. I zato mene uz pokret zanimaju i filmsko stvaralaštvo, fotografija (u kojoj istražujem problematiku autoportreta), vokalna ekspresija... Uskoro počinjem s edukacijom svoga glasa za potrebe mog novog projekta “Solo za dva grada” s dijalogom između “Romana o Londonu” Miloša Crnjanskog i “Aleksandrijskog kvarteta” Lawrencea Durrella – najavljuje Sofrenović.
