Živim u iznajmljenom stanu. Svakodnevno bacam smeće. Kakav uredan mladić, pomišljate. Svatko bi ga poželio za podstanara. Razmislite još jednom: tko normalan iznosi smeće svaki dan? Očito je da nisam poput ostalih. Nisam lud. Nemam dijagnozu. Živim sam. Živim na devetom katu. Zgrada (na sreću) ima lift. Subota je. Vozim se liftom. Ne idem na posao, na nogama su mi papuče. Na šestom katu ulazi susjed, unosi dječju autosjedalicu. Ima pet banki, krupan čovjek. Jedva svi stanemo u kabinu: njegova škemba, autosjedalica, ja i moje smeće. Susjed se mršti. Jebu ga leđa zbog prekomjerne težine. Pati držeći sjedalicu na prsima, što dalje od otpadaka. On drži, trbušina pridržava. Ne želi je kontaminirati bacilima, friško je otpakirana. Zašto se susjed mršti, pitam u sebi. Kombinirajmo zajedno (nema žurbe, spor je lift): sjedalica – mora biti neki bebač posrijedi. Susjedovu suprugu ponekad sretnem dok šeta cucka. Nije pristojno spominjati gospođine godine. Imaju sina, studenta. Nije im se omaknulo još jedno dijete, vjerujte mi na riječ. Nedavno (kako kome, preciznije prije pola godine) oženili su jedinca. Gledao sam s prozora, tamburaši trzaju, trobojnice vijore. Zaključak, sjedalica je za unuka. Zaruke su kratko trajale jer je sin posudio tatin auto i zbario komada. On ne koristi zaštitu, ona ne broji plodne dane. Curu je nategnuo na stražnjem sjedištu, istom onom na koji novopečeni djed namjerava prišarafiti sjedalicu. Mladenkina obitelj je konzervativna. Tjednima se traži crkva dovoljno velika da primi svu rodbinu. Susjed preferira nešto komorniju atmosferu i obred kod matičara. Dolazi do prvih nesuglasica. On je sam, a njih cijelo pleme. Trbuh raste. Ipak uspijevaju dovesti mladu do oltara prije nego joj pukne vodenjak. Susjed se i dalje mršti. Mislim: jebem te posred namrgođene bulje, trebao bi se veseliti unuku bez obzira na sve. Nije ti dijete ništa skrivilo. Ali susjed barata podacima koje mi ostali često previdimo. On radi u Državnom zavodu za statistiku i svjestan je svega. Na prošlom popisu stanovništva 86% državljana po pitanju vjeroispovijesti izjasnilo se katolicima (ateisti čine oko 4% populacije). Kler procjenjuje da tek jedna petina deklariranih vjernika nazoči misama (barem nedjeljom). Osamdeset osam posto đaka pohađa vjeronauk u školi. Rađa se sve manje djece. Gotovo polovica svih prvih trudnoća u Republici Hrvatskoj dogodi se neplanirano. Od tog broja, 53% zbog nekorištenja kontracepcije, 12% slabe/nikakve edukacije, 23% zbog već navedenih čimbenika zajedno, 9% pogrešne upotrebe zaštite i 3% ostalo. Gravidnost je u 79% slučajeva jedan od razloga za stupanje u bračnu zajednicu. Odlazak na zaručnički tečaj i nazočnost crkvenom vjenčanju ne računa se kao aktivno vjersko participiranje. Šezdeset osam posto mladića mog uzrasta odavno se oženilo (za to me iskreno zaboli neka stvar). Dvadeset dva posto brakova završi razvodom. Od te sume, 40% okonča se prije pete godišnjice. Broj se penje na 64% ako su osobe u vrijeme stupanja u zajednicu bile mlađe od 24 godine. Trideset sedam posto djece predškolskog uzrasta provodi više od četiri dana tjedno s djedom i bakom. S razlogom je susjed zabrinut. Sve odlazi u kurac. Nedostaje nam moralna vertikala. Uža obitelj prestaje biti nukleus društva. Obrazovni sustav ne ispunjava svoju primarnu funkciju. Djeca su nam glupa i neupućena. Poslušajmo još malo susjeda (zna on još mnogo toga). Hrvati imaju 0,41 automobil po stanovniku. Seksaju se u prosjeku jedanput tjedno (iskrenost odgovora je upitna). Prema istom istraživanju, 57% vlasnika vozačke dozvole imalo je neki od oblika seksualnog odnosa u prometalu koje posjeduju. Iako o tome ne razmišljaju dok snube svog partnera, prijevozna sredstva sudjeluju s 19% u emisiji stakleničkih plinova. Uz to, prosječan Hrvat dnevno proizvede više od kilograma smeća. Pretilost postaje sve veći zdravstveni problem. Više je od 70% stanovništva debelo. Ljudi se nezdravo hrane. Hrvat godišnje pojede manje od 8 kg ribe... Mogao bi susjed sipati do sutra postotke iz rukava. Meni i dalje nije jasno zašto je namrgođen. Sve podatke znao je i prije, no nisam primijetio da mu kvare raspoloženje. Lift će se uskoro zaustaviti. Brzo zaključimo nešto (bilo što): Kad jednom namontiraš dječju sjedalicu u automobil, više ti se ne da to govno skidati. Susjed se mršti jer sad on neće moći ševiti na stražnjem sjedalu! Ali koji kurac se on uopće žali, pitam ja vas? I ovako je predebeo i jebu ga leđa. Povrh toga, ima riješeno stambeno pitanje, bračni krevet i nema razloga gužvati se na uskom sicu (na koji ne stane nitko osim njega). Mrzim ljude koji uvijek pronađu neki razlog da budu nezadovoljni. Nije ni čudo što nam je indeks sreće nizak. Na primjer, ja nikad nisam ševio u autu (i ne žalim se zbog toga). Nikad nisam posjedovao automobil. Nemam ni vozačku dozvolu. Nikad nisam imao djevojku... (sad se već pitate da li sam uopće karao u životu)... koja je imala auto. Pješačim do posla. Ne izlazim previše. Najčešće se vozim liftom (ako sam i neku povalio, uvjereni ste da je to bilo slučajno). Ni u liftu to nisam nikad radio. Svaki dan jedem ribu. Kažu da je riba dobra za potenciju. Nisam imao priliku potvrditi istinitost te tvrdnje ovaj tjedan. Sve je izglednije da neću ševiti cijeli mjesec. Sad se i ja mrštim. A bogme i riblja iznutrica zaudara iz moje vrećice smeća.
Nije mi jasno. Zašto. Ljudi. Svoje smeće. Ne bacaju u kantu. Nego ga šalju. Večernjaku. Zašto? Zašto?