Na Britanskom trgu, koji Zagrepčani zovu Mali plac, Ana je tog jutra, obasjana suncem, pijuckala kavicu u društvu svoje pudlice. Gleda, ide jedan sugrađanin i glasno gestikulira. – Čuj, kak je danas lepo – obraća se nekome. – Baš bismo i mi mogli popiti kavu da mi je koja kuna, imaš li možda ti koju? Sugovornika ne vidi. Znači, to čovjek priča sa svojim drugim ja.
Isto sluša neki dan na Cvjetnom. I taj sugrađanin razgovara sa svojim drugim ja. Povremeno povišenim glasom. Ujednačeno hodaju kao da se drže ispod ruke, razglabajući o trenutačnoj gospodarskoj situaciji i politici. – Ma, govnari jedni – povjerava prvi drugom – opet su fkrali tolke novce, a gdi su bili oni kad su krali ovi, i obrnuto, reci ti meni, ha? – pita on tog svojeg „duplića“ pa sočno pljune jer nema maramicu. Ili je ima, ali to radi namjerno, kad ga već grad i situacija ne maze. Onda čuje jednu stariju gospođu: – Znaš, on je bil tak lepi, ko anđelek, i kad me zaprosil, donesel mi je takve ruže da jednu još u spomenaru čuvam. A di toga danas ima! Niti bi taj netko imal za ruže niti ga je tko naučil da ih poklanja. On više voli uletit sa: ‘Čujte, vi, kaj mislite da je to?
Noćas mi je curila krv iz nosa, tlak morti?’ Ko da je mene briga za njega i njegov povišeni tlak, što se pravi da je džek kad je samo trbosjek – mrmlja gospođa u bradu i nestaje iza ugla. Sama je, mobitela nema, psa nema… Zatim nailazi jedan mladac. Ne pazi što mu noga gazi, već se popikava i premeće po mobitelu. Smješka se. Pomislio bi da je i on s „duplićem“, ali ne, to on komunicira na društvenim mrežama: – Da, kaj će njemu offline cure, one su tak naporne i još bi večeru, i kavu, i poklon i kaj sve ne bi, a on je, siromah, samo student, roditelji mu plaćaju jadnu sobicu, i to dvostruko jer su sve iole bolje iznajmljene za sto eura na dan!
Ne zna bi li tome vjerovala, ali ljudi pričaju…. I da se onda sele u vikendice ili rođacima na selo i tako si uz penziju pomažu. Jutro postaje sve toplije, Fejči krcka svoje pasje keksiće. Odjednom: – Joj, kak vam je lepi taj vaš pesek. I ja sam takvog imala... Joj, pogazio mi ga je auto, zamislite! Žena plače. Ana zamišlja i plače s njom. – Si vidla? – obraća se poslije Fejči kao da je ona razumije. – Što bih ja da tebe nema? Sad ne bismo bile na Britancu! – Znaš, na Keglić nismo mogle zbog silnih rupa i buke rovokopača. Naime, rekonstruira se Ulica baruna Filipovića, isprva nazvana imenom narodnog heroja Ive Lole Ribara.
Lecnula se pitajući se smije li uopće spominjati Lolu, no nije li neki dan njegovu bistu postavio sam gradonačelnik Bandić, jedino što ju je netko u znak protesta odmah poprskao plavom bojom. Potom su je odnijeli i oprali, pa vratili, no ponovno je išarana, ali slovima U. Podsjetila se kako su u Markovićevo doba njezini kupili automobil Hondu i uz nju dobili ključ na čijem je privjesku bilo ugravirano slovo U jer se firma zvala Univerzal. – Skinite taj privjesak! – savjetovali su im dobronamjerni. – Nikad se ne zna… Tako je Ana počela mrziti slovo U, pogotovo u kletvama, iako do danas nije shvatila što majke imaju s tim i zašto se nikad ne proklinju očevi kad se plod po sjemenu poznaje?
Dakle, bilo joj je sve jasnije da se ljudi udružuju sa svojim „duplićima“. I da s njima dijele i dobro i zlo. Obično oni koje su njihova odrasla djeca, pritisnuta svakodnevicom, zaboravila, ili oni čiji su najmiliji otišli u tuđinu trbuhom za kruhom. Uz mizernu penziju ili bez nje, razdvajaju otpad po kantama bolje nego komunalci, pokušavajući iskopati nešto hrane, odjeće ili koju bocu, a netko iskopa i bombu, kao onaj siromah iz Savske. Taj se više ne naviruje u kante. Pokoj mu! I kremiranje je uštedio državi. Kao i onih šestero ostarjelih, onemoćalih duša izgorjelih pred svitanje u ozračju elitnog Doma za starije i nemoćne, unutar zelene oaze, kako su nas obavijestila javna glasila. A sve zbog ljudske pohlepe i nebrige. Iako su im u ovom slučaju njihovi željeli (i plaćali) sve najbolje. Da ne budu sami dok su oni na poslu. Barem su tako mislili. U redu, shvaćala je Ana, grdo je biti sam.
Jedino ju je tješilo da postanu samcima i oni u dvoje, jer godinama združeni, počinju se jedno drugom ubacivati u misli i rečenice. Na kraju ih još jedino spaja Konzum. Blaženi Konzum!, iako nije više Todorićev, još uvijek idu tamo, po navici. Griju se ili hlade. A na policama se uvijek nađe – nečeg novog, nečeg starog, nečeg skupog, nečeg jeftinog. Pred Konzumom nude Romi: – Oš, čarape, oš torbe, oš jabuke, oš gaće, oš da ti gatam...? Dok unutar parkirnog prostora mogu unovčiti stari papir, odjeću, boce, sve mogu! I prosjake pred vratima naći mogu koji vjerojatno misle: kad ovi imaju za Konzum, buju nekaj dali i nama! I tako obično i bude! Pred Konzumom je kafić. Uvijek je pun, kao i onaj kafić smješten u hodniku. U hodniku se ne puši, pa je bogomdan za odmor onima koji su svoje popušili, iako je kava postala pretjerano skupa. Napojnice više nitko ne ostavlja. – Bum vraga ostavljal – čula je jednoga. – Dok je šalica kave bila devet kuna, daval sam deset i to je to.
Onda su se sjetili da tim jadnim konobarima ne treba ništa davati da se ne pokvare. Pa su je digli na deset kuna. Međutim, kad je Ana, neki dan, ponudila konobarici napojnicu od jedne kune, konobarica ju je odbila. Ili zato što joj se činila premalom ili je bila preponosna. Naime, tih dana su i štampa i televizija brujale o Gazdinoj rastrošnosti, koja je u odnosu na tu jednu kunu bila prava uvreda, kako za nju tako i za sve nas. Dobro da nam je narod (još) ponosan, pomislila je Ana. A ne da, kao onaj čovjek na tramvajskoj stanici kod Vinogradske, svakodnevno razvlači harmoniku i glasno jauče: Pomozite dobri ljudi da prehranim svoju djecu, pomozite mi ako Boga znate! Pa ponovno nateže harmoniku.
A tramvaji dolaze i odlaze. Ne shvaća, jadan, da zbog toga ljudi nemaju vremena tražiti sitniš po džepovima i torbama. Očito je izabrao loše mjesto. Tim više što na toj stanici čekaju i oni koji se vraćaju s pregleda iz bolnice, pa bi rado zajaukali s njim. Zbog puno razloga! Zato je jutros jednoj mladoj ženi, s dojenčetom na rukama, udijelila nešto sitniša, sigurna da joj novac treba. Samo je bilo pitanje čije je to dijete, i tko je ta mlada žena, i tko ubire dnevni utržak. No, Ana je o tome davno prestala razmišljati. Pa ili da ili ne da (sitniš). Obično kad zbog nekog razloga želi umilostiviti Boga. Da joj bude bolji. Ili možda bolji prema jadniku s harmonikom ili onoj konobarici ili pak prema prodavaču kikirikija i drugih koštica kojeg se sjećala iz dana kad je držao pečenjaru kestena preko puta bolnice, a danas često na njega naleti dok na otečenim nogama skuplja za goli život.
Na trgu i oko trga okupilo se mnoštvo turista! Vodiči i vodičice s kišobranima zamijenili su negdašnje kumice. Neki, obučeni u šestinsku nošnju, sviraju i pjevaju, drugi, također u nošnji, snimaju selfije s japanskim, kineskim i drugim gostima. Odjednom, Ana ugleda spomenutog prodavača kako joj prilazi s košarom punom papirnatih smotuljaka. Putem nudi neke, oni ne bi! Odmahuju rukom. Fejči ga njuška. Prolaz je tijesan. Čuje se: – Pa vi to nas maltretirate, kako se samo usuđujete, sramota! – viče mrki čovjek sa ženom i djetetom iz kuta. – Zašto bi bila sramota? – branio se taj dugovječni prodavač kikirikija i ostalog zrnja. – Zašto sramota? Sa svojom košarom prilazi drugim stolovima. Na žalost, nije shvatila što se dogodilo. Je li samo stavio paketić na stol ili je, onako umoran, naslonio košaru, tko će ga znati. Htjela je pitati Mrkonju što se dogodilo, ali nije. Samo je zaželjela da se svjedok njezine prošlosti vrati, pa da (konačno) kupi kikiriki, kad je tolike godine propuštala kupiti kestene.
No prošlo je to jutro, i sljedeće jutro i još mnogo jutara je prošlo a da njega nije srela. Možda se razbolio pa odustao, ili se samo umorio, nije saznala. No i danas vidi ta leđa kako se gube među mnoštvom, dok ljudi jednako prolaze ne osvrćući se. I šute, kao u transu, da bi umjesto njih i njihova prikrivenog bola, neki Marko ispustio krik do samog neba, uoči proslave predsjedanja Hrvatske Vijećem Europske unije. Kao da će im politički performans „Delirium interruptum“ (koji, usput rečeno, asocira na „delirium tremens“, stanje izazvano pretjeranim konzumiranjem alkoholnih pića), izveden pri ulasku na svečani koncert, vratiti njihovu djecu i njih same. I dalje će, svjesni da žive život poput Alise, s one strane ogledala, nastaviti druženje sa svojim nevidljivim partnerima, „duplićima“. Jer uvijek je ljepše u dvoje, zar ne?
Kakva je ova priča? Da je počela od sredine ili kraja pa prema početku, od tridesetog ili pedesetog pasusa ili bilo otkuda prema bilo kuda, uvijek bi bila ista. Nezanimljiva, siva i blijeda. Takva je to priča.