Stojim u pošti u redu za Western Union i gledam kad će se na displeju pojaviti moj broj. 20 H. Pretprazično, božićno vrijeme. Trebam otići na domjenak u obližnje poduzeće, ali mi se baš i ne da.
Sviđa mi se vlastito nezadovoljstvo i to što jedva čekam da završi ovaj adventski cirkus. Sjetila sam se koliko sam kao klinka obožavala Božić, a sad… Mrzovolja me sustigla iako na glavi imam crvene plišane jelenje rogove što baš i nije prikladno za gospođu mojih godina.
Šezdeset i neka, udari te kao maljem pa te razvuče kao koru za pitu.
Nema te više. Iznenađena si starenjem kao kakvom teškom i rijetkom bolešću. Ne prepoznaješ se u ogledalu, a bogme još manje prepoznaješ druge, zanesene vršnjake iz prošlosti. Stojiš tu, malo na jednoj, malo na drugoj nozi još jednako buntovna kao nekoć, a opet pripitomljena poput psa, onog koji ne laje. Odjednom ti je domovina, pa i cijeli dosadašnji život – ma koliko dobar bio – tijesan poput kutije šibica u koju namjeravaš ugurati slona.
I prije trideset godina tako si stajala u pošti, i prije četrdeset, pa ti se čini da je sve ponavlja. Istina, sada ljudi bulje u mobitele i nitko te ne ogovara ako nosiš zelene čarape, ali i dalje osjećaš kao da te steže omča oko vrata, jer eto, baš sada, ti bi pobjegla, a nemaš kamo. Čak i ne znaš kamo. Tvojih nekoliko Ja – konzervativno i škrto, zatim cmoljavo i nesigurno, onda moderno i otkačeno lijepo se sudaraju i svađaju međusobno. Prihvatila si ih jedva jedvice i motriš ih kako se sukobljavaju. Niže Ja i Više Ja.
Nekoliko Viših Ja i Nižih Ja.
Zapravo cijela paleta.
Što je najbolje, Više Ja je prilično hedonističko i smatra da je njegovo pravo i obveza biti mlado, lijepo, pametno, a sve to bez ikakvog napora. Zanima ga mir u svijetu, duhoviti sadržaji i opstanak bez boli. Nepregledne kolone ispunjenih želja nastanjuju prostor u kojem se kreće suvereno ne osjećajući krivnju ni pakost, savršen u bitku, opijen srećom kao najfinijim mirisom, savršenstvom bez nedostataka. U tom predjelu sve je autentično i jasno, rajski umiveno i ugodno, ispunjeno ljubavlju koja se razlijeva poput slapova nebeskih rijeka što izviru i uviru iz srca, svaki korak ujedno je i let, a prostranstva ne postoje jer su uvijek prisutna, ulovljena u trenutku čim pomisliš kako bi bilo lijepo biti negdje, eto te, već si tu.
Niže Ja dotle se šćućurilo crveno od bijesa što mora držati dijetu i bojiti izrast svaka četiri tjedna, hodati u tijelu osobe koja ne zna što hoće, gnjaviti se sa silom težom koja prizemljuje korake i smanjuje dah, čekati u redu za poštu i nositi preteške vrećice jer nije ponijelo torbu s kotačićima. Ljutito je kad mu prodavačice ne uzvrate kusur jer se to kao podrazumijeva i kupuje grožđe srednje kvalitete. Idu mu na živce božićne pjesme i smijeh mladih djevojaka, a kad se pogleda u ogledalo zaprepašteno je svojim likom u kojem se ne prepoznaje.
Mrzi cijeli svijet, a najviše sebe što je nezadovoljno i tako u krug. Istina, oduvijek je takvo i već se trebalo prilagoditi svojoj prizemnoj naravi, ali ne, voli ono svrdlati na istu temu kako je život patnja i kako je sve dosadno i predvidljivo.
Uglavnom, tih nekoliko mene tlači me do iznemoglosti. Između pesimizma i optimizma vozim slalom poput vrhunskog skijaša, a sve to u jednom danu, ma što danu, u jednom satu. Ima me i gore i dolje, i onda se pitam: Tko sam zaista ja?
Pitanje svih pitanja.
Stajanje u pošti uvodi me i u meditativna stanja. Ne, nikada nisam naučila disati i svladati svoje emocije. Zamišljam kako trčim po obroncima visokih planina, a onda zapalim cigaretu u zadimljenom kafiću.
Zapravo se radi o starosti. Ne volim je. Usporila me, napunila strahom. U tijelo se više ne mogu pouzdati, a savijala sam ga oko šipke i pravila špagu. Jezik mi je bio brz i oštar, a sad se umiljavam kome stignem, dok se u samoći stana svađam s dragim Bogom.
Moje Više Ja zahvalno mu je za sve dobrote koje mi pruža, a Niže Ja lupa nogama i stalno nešto želi, i kada to dobije, nezadovoljno je. Više Ja dijeli i rasipa dobrotu, novac, talent, a Niže Ja dvoji kako će završiti u ubožnici ili barem s ovrhom na onu jednu jedinu nekretninu koju je jedva steklo.
U stanju je proizvesti najnevjerojatnije pogubne scenarije na običnu temu prelaska preko ulice ili putovanja na odmor. Stvari se zakompliciraju kod svake odluke, jer svaka odluka je, naravno, kriva.
Stojim tako s tim rogovima na glavi, red se pomalo pomiče, valjda će i moj broj osvanuti na displeju. Vruće mi je, izgubljena sam u masi drugih čekača, nitko sam i ništa na ovom planetu. Prah i pepeo. Što si umišljam? Niže Ja se zadovoljno smije. Voli kad patim iako i ono tada pati, ali nema veze. Zna da mrzim prolaznost i nesigurnost, i oduševljeno je kako je izbacilo Više Ja iz igre. Tko sam? Baba. Babetina. Okej, još ne izgledam sasvim kao baba, ali to jesam. Vrat mi se smežurao, a vjeđe otežale. Dala bih lijevi bubreg kada bi takva donacija mogla ublažiti raspadanje vanjskog izgleda.
Nije važan izgled.
Novac nije važan.
Samo dobro srce.
Slabo mi je od tolikih laži. Mi smo privremeni skupljači privremenih spoznaja.
Svega mi je dosta, pomislim.
Odjednom, baš kad sam poželjela psovati, Više Ja se došulja:
– Volim te – kaže.
Kako li se uspjelo, između gotovo suicidalnih misli, provući s ljubavnom porukom? I to u pošti? Pojavilo se niotkuda. I već sam na redu, zamislite. Moj broj je na redu.
– Koja je svrha pošiljke? – pita me službenica.
– Dar od prijatelja – odgovaram. (Iako se radi o dugu).
– Super su vam ovi rogovi? – nasmiješi se. – Gdje ste ih nabavili?
– Na Dolcu – odgovorim veselo. Više Ja je ponovno uz mene. Ljubazna sam i mila. Pokazivač zdravlja na mobitelu se javlja zvukom. Bravo, vaš ukupni broj koraka do sada je 10.000. Čestitamo!
Svijet je na mojoj strani.
Izlazim iz pošte.
Osvrnem se na svoj lik u staklu.
Ipak, još nisam sasvim nakazna, pomislim. I ne pada kiša. Nabavila sam bakalar, a stići ću i na domjenak. Napravit ću još koji korak za zdravlje. Ako zaplešem, možda osvojim i rekord.
Moje Niže Ja nadureno šuti. A onda prosikće:
– Ali na domjenku ćeš biti najstarija i najlošije odjevena. I skini te rogove, praviš budalu od sebe.
– Ostavi ih – Više Ja naređuje.
– Ne slušaj što govori.
Stojim na sredini Jurišićeve.
Ne znam kamo ću.
– Na domjenak – ponavlja Više Ja.
– Kući, tko te želi na domjenku… – sikće Niže Ja.
Tramvaj zazvoni. Skoro me pregazio.
– Na domjenak – odlučih. – Pa što bude, bit će.
Zeleno svjetlo se upali. Prelazim raskršće. Hm, ali dok dođem do tamo, možda se i predomislim.
Otužna je starost, da, ali treba vježbati. Lako je za mlohave mišiće no za napisati dobru priču ne pomaže ni teretana.