Jedan od problema sa superjunacima jest količina prtljage koju nose sa sobom. Neki od najpoznatijih serijala traju već debelo više od pola stoljeća pa novim čitateljima često nije baš najlakše uskočiti u taj jureći vlak i pohvatati sve te međusobne odnose, rodbinske veze, sve žive i nežive saveznike i neprijatelje, brojne referencije te supercool detalje za geekove koje scenaristi znaju ubaciti kao mig dugogodišnjim obožavateljima koji će ih primijetiti i cijeniti. Izdavačke su kuće svjesne da im publika sve više stari pa stoga često posežu za brojnim trikovima kako bi olakšali ulazak novim klincima. Jedan od najčešćih, najefikasnijih, ali i najzloglasnijih trikova zove se retcon i u osnovi je vrlo jednostavan. Uzmemo poznati lik, ugasimo ediciju koja izlazi bez prestanka već pedeset godina na broju 897 i od idućeg mjeseca krećemo s novom edicijom s istim likom, ali od broja 1, s istim premisama, ali drukčijom, osvježenom, modernijom izvedbom, pretvarajući se pritom da onih 897 prethodno objavljenih epizoda nikad nije postojalo i da se, logično, sve ono što se u njima dogodilo nikad nije dogodilo. Nije teško predvidjeti da dobar dio obožavatelja koji su kupili veliku većinu, ako ne i svih spomenutih 897 brojeva, neće biti sretan ovakvim nasiljem nad tradicijom (i često zavidnom količinom iskazane gluposti u novim scenarijima), ali ponekad stvar i uspije – kao npr. slavne Mooreove epizode “Čudovišta iz močvare”. Budući da sam se relativno kasno uključio u taj superherojski svijet, nisam imao baš puno strpljenja i živaca za hvatanje konaca, tako da je i dan-danas moje znanje o njemu poprilično rudimentarno, pogotovo kad su u pitanju Marvelovi junaci, jer ja sam nekako više naginjao DC-ju, to jest Vertigu. I tako, eto meni na stolu Nicka Furyja. Zašto bih uzeo u ruke strip o čijem glavnom liku nemam ama baš nikakvog pojma? Odgovor se krije na koricama: Garth Ennis i Goran Parlov. Garth Ennis je irski scenarist s američkom adresom, koji je potpisao neke od meni omiljenih stripova kao što su Hitman, Preacher, Hellblazer i Punisher i koji uživa moje neograničeno povjerenje, a Goran Parlov mi je prijatelj i ujedno najdraži crtač stripova zapadno od Rio Grandea. A i istočno, kad malo bolje razmislim. Ukratko rečeno, njih dvojica na koricama = garancija kvalitete. Kao i Fibra, uostalom. Pa dobro, dakle, o čemu se tu onda radi?
Nick Fury, vidno ostario i iznuren, u nekoj mračnoj hotelskoj sobi diktira u magnetofon svoju životnu ispovijed. Iz Drugog svjetskog rata izlazi kao prekaljeni ratnik koji je shvatio samo jedno – da je ratovanje sve što zna raditi i da bez rata ne može. Postaje agent CIA-e, a posao mu je osigurati američke interese i ostvariti zadane mu ciljeve bez previše suvišnih pitanja. Sam strip podijeljen je na pet cjelina: u prvoj, nakon što se vratio iz Koreje, Fury u Francuskoj Indokini nastavlja svoju krvavu epopeju po svijetu, gdje upoznaje beskrupuloznog političara Puga McCuskeyja, njegovu tajnicu Shirley i agenta CIA-e Hatherlyja. Njegov je zadatak pomoći Francuzima da zadrže vlast nad tim teritorijem u strahu od nadolazeće komunističke opasnosti. U drugoj cjelini Fury predvodi tajni tim komandosa koji odlazi na Kubu ubiti Fidela Castra, u trećoj ga pratimo kako s marincem Frankom Castleom (koji će poslije postati Punisher – ako niste, obvezno pročitajte Ennisove epizode Punishera) pokušava ubiti važnog vijetnamskog generala, dok u četvrtoj pokušava uvesti red u Nikaragvi 1984. Zadnje poglavlje priče na briljantan način spaja prve četiri cjeline i brutalno isporučuje poantu.
Garth Ennis odrastao je u Sjevernoj Irskoj u vrijeme najvećih ofenziva IRA-e, veliki je poznavatelj vojne povijesti, pogotovo Drugog svjetskog rata. Za razliku od prijašnjih inkarnacija, on je svog Furyja smjestio u stvaran svijet bez superjunaka i supermoći (koje otvoreno prezire), a cijeli je ovaj strip zapravo kratki pregled američkih katastrofalnih vojnih intervencija u drugoj polovici 20. stoljeća te oštra, mračna, cinična i nimalo uvijena kritika američkog imperijalizma i gluposti.
Goran Parlov je Puljanin koji je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu premda je oduvijek želio samo jedno: crtati stripove. Da bi to ostvario, morao je otići u Italiju, gdje je u početku radio u studiju slavnog Ive Milazza na Kenu Parkeru, zatim je prešao u Sergio Bonelli Editore, u kojem je ostavio dubok trag crtajući Nicka Raidera, Texa Willera i Magičnog Vjetra. Na svjetsku scenu stupa sredinom 2000-ih kada počinje raditi za Marvel, a ga suradnja s Garthom Ennisom na Punisheru konačno ga je lansirala među zvijezde. Premda je u Bonelliju itekako ispekao zanat, uvijek se osjećao sputan brojnim nametnutim restrikcijama, dok je u Marvelu konačno dobio slobodu da se razmaše. U Furyju tako imate priliku vidjeti Gorana Parlova u naponu snage te su stranice lepršave, ekspresivne i dinamične, iz njih pršti energija, a režiju, kameru i glumu likova ne treba ni spominjati – tu je Goran oduvijek bio majstor. Goranov crtež uvijek je i isključivo u službi priče, njegovim kadrovima gotovo da i ne trebaju dijalozi, sve se može iščitati iz crteža. Isto tako, uvijek je savršeno izbalansiran – taman toliko detalja da crtež bude bogat i grafički izrazito snažan, a istodobno nenametljiv i jasan, tako da ne guši oko u čitanju. Nije ni čudo što je ubrzo postao omiljeni crtač svojih kolega crtača, jer ako itko zna prepoznati kvalitetu, to su oni.
Nažalost, Goran se trenutačno oporavlja od posljedica moždanog udara, a naslovnica Fibrina izdanja Furyja jedini je njegov objavljeni rad u zadnjih godinu dana. Ja sam uvjeren da će Goran uspjeti svladati i tu prepreku te da ćemo se mi još nagledati njegovih radova. Ajde, stari, možeš ti to! Pa neće se svi ti silni stripovi nacrtati sami!
Fury: Svi moji ratovi
Fibra, Biblioteka Orka 45
212 x 330 mm, Tvrdi uvez
312 stranica
250 kn
