Saša Božić u Gavelli režira “Gospođu Bovary” na autorski tekst hvaljene hrvatske dramatičarke Ivane Sajko napisan na podlozi istoimenog poznatog romana francuskog književnika Gustavea Flauberta. Nezaobilazni i intrigantni lik svjetske književnosti, Emmu Bovary, igra nagrađivana Gavellina glumica Jelena Miholjević, a s njom su na sceni i Igor Kovač, Sven Medvešek, Filip Križan, Nikola Baće, Ivan Grčić i Franjo Dijak. I dok se dramska djela Ivane Sajko izvode na scenama diljem Europe i svijeta, afirmirani i svestrani kazališni umjetnik Saša Božić trenutačno je i asistent na Katedri scenskog pokreta pri Odsjeku glume Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Za njihovu verziju “Gospođe Bovary” kojom Gavella u petak otvara novu kazališnu sezonu veliki je interes publike.
Što je od Flauberta ostalo u vašoj predstavi?
Ništa. I sve, rekao bih. Kao što čitatelji Večernjeg lista znaju, “Gospođa Bovary” primjer je realističnog romana par excellence; njegove su osobine dugi, narativni iskazi unutarnjih previranja te opisi prirode i detalja svakodnevice, pomoću kojih Flaubert minuciozno ocrtava stanja svojih lica. No, same radnje je s obzirom na opsežnost romana vrlo malo. Upravo taj kristalno izbrušeni stil i Flaubertova rečenica jest nešto što me privuklo romanu još u srednjoj školi. Na scenu je to teško prenijeti, stoga je Ivana Sajko u suradnji sa mnom transponirala osnovne probleme romana u iznimno uzbudljivo, suvremeno dramsko pismo. Flaubertova teza “Ja sam Emma Bovary.” u Ivaninoj adaptaciji biva transponirana u “Svi smo mi Emma Bovary”. Bovarizam, kao teorijski termin koji označava irealnu čežnju za bivanjem negdje drugdje, autorica oštroumno upisuje u same temelje našeg društva. Svi neprestano kupujemo poželjne slike sebe, one vrište iz izloga, bombardiraju nas s televizijskih ekrana, one su okosnica glazbene i filmske industrije. Flaubert izvrsno detektira ono što je postalo sveprisutno: iz dosade svakodnevice, iz realiteta nedogađanja, mi odlazimo negdje drugdje, živimo s idealnim ženama, idealnim muškarcima u idealnim brakovima, kakvi zapravo ne postoje. Te fantazme kupujemo i zato cijelo vrijeme živimo na kredit, tonemo u minuse. Sreća i njena cijena istinski su problem društva kasnog kapitalizma.
Je li Ivana Sajko napisala autorsku dramu ili esej?
Ivana Sajko iznimna je književnica, zasigurno jedna od najpriznatijih naših autora u Europi. Njezini su kazališni tekstovi zahtjevni i uzbudljivi, zato je valjda i prikazivana od Australije do Njemačke. Nestrpljivi gledatelj, koji nema vremena za upuštanje u istinsko seciranje problema suvremenosti, možda će teorijski pogrešno njezino pismo nazvati “esejističkim”. Ja ga smatram iznimno kazališnim. Surađivati s njom za mene je bilo važno iskustvo. Ivana je pristupila Flaubertovu tekstu nakon razgovora u kojem sam joj objasnio što me u romanu privlači, dakle, imao sam osnovnu ideju kojim problemima se želim baviti, kao i s kojim glumcima iz ansambla “Gavelle” želim te probleme rastvoriti. S tom idejom, napisala je autorski dramski tekst koji silno točno detektira problem bovarizma danas: dug i dosada u žarištu su radnje, a problem promašenih pogleda između Emme i supruga Charlesa, te ovisnički, luciferski odnos s lihvarom i kreditorom, istaknuti su nauštrb efemernih preljubničkih epizoda. Flaubertova kritika sentimentalnih romana, nerealnih obećanja užitaka, transponirana je u svijet pop-pjesama: bilo je nemoguće ispisivati “Gospođu Bovary” bez suvremenih uvjeta u kojima živimo, a u kojima je žudnja za artiklima opasniji porok negoli žudnja za tuđim tijelom i spremnost na preljub. Ta je erotska žudnja ionako usmjerena imaginarnom objektu, muškarcima koji su izmišljeni čak i kad su prisutni, kao u slučaju Emme Bovary, ili pak ženi koja je nedostižna, čak i dok je još živa, kao u slučaju Charlesa Bovaryja. Ljubav i pop-pjesma tu su neraskidivo vezani, zapisala je Sajko u tekstu uz predstavu.
Mnogi će temu “Gospođe Bovary” smjestiti u bulevarsko kazaliste. Kamo ste je vi smjestili?
Trebali biste navesti koji su to “mnogi” na koji se pozivate i što je po vama tema romana, kako bih mogao ući u afirmativnu polemiku, jer u svojim istraživanjima flaubertovskih tema nisam naišao na takvu tvrdnju. Specifičnost Flaubertova stila i odsutnost radnje zapriječili su češće žanrovsko transponiranje njegova romana u dramske adaptacije, stoga je ovo prva inscenacija “Gospođe Bovary” u Hrvatskoj, a i na inozemnim je pozornicama rijetko igrana. Filmske su adaptacije nešto češće, a film francuskog klasika Claudea Chabrola ili fantastični eksperimentalni film nizozemske teoretičarke Mieke Bal zasigurno ne pristupaju toj temi na bulevarski način i bili su mi jako inspirativni. “Gospođa Bovary”, kao i “Glorija”, za mene nastavlja rad na kritici muškog pogleda na žensko tijelo. Emma Bovary odnos traži u irealnom i fantazmatskom. No mene je zanimalo pozabaviti se i svim tim supruzima, ljubavnicima, susjedima kojima je okružena. Muškarci u romanu nju vide kao tijelo koje treba biti posjedovano, uživano, iskorišteno, razmijenjeno i naposljetku uništeno, kako bi moglo biti obožavano. Tijekom rada na predstavi bavili smo se stalnim trenjem između pripovijedanja i reprezentiranja lica, prisutnim u Ivaninu tekstu. Rješavali smo ga kroz rad na studiji fokusa: odnosa između perspektiva i glasova. Riječima autorice: “Emmu Bovary možemo zamisliti kao kućanicu od četrdesetak godina, voli umjetnost i putovanja, uživljava se u fatalne ljubavi pop-pjesama, u njihovu ludost, melankoliju i suicidalnu erotiku koju nikad nije nadrasla.” Pop-pjesme upisane u dramsko tkivo predstavljaju paralelne stvarnosti, gdje postoje iskustva strastvenih ljubavi, one pozivaju na bijeg od zbilje koja opterećuje svojom prozaičnošću. No, taj je fantazam moguće živjeti isključivo uz nepovoljne kreditne uvjete.
Kazališta vole lektirne naslove, jer tu imaju koliko-toliko osiguranu publiku. A zašto ih vi volite režirati?
Ako me već pokušavate etiketirati, rekao bih da sam prvenstveno redatelj autorskog teatra koji nastaje iz glumačkih improvizacija, poput velike većine predstava koje sam radio u Teatru ITD, ili dramaturg u predstavama suvremenog plesa koje možete gledati u berlinskom Hebbel am Ufer ili züriškom Gessnerallee kazalištu. U hrvatskom institucionalnom kazalištu većinom sam režirao nove hrvatske autore, tekstove nagrađivane nagradom “Marin Držić”, poput “Pretposljednje pande” Dine Pešuta ili “Spremnih” Kristine Gavran. “Gospođa Bovary” tek je treća moja režija u polju tzv. velike literature (paradoksalno, radi se uvijek o ženskim naslovima: Marinkovićeva “Glorija” i Ibsenova “Nora ili Kuća lutaka”) pa se u tom području smatram početnikom. Kako sam osim režije studirao i komparativnu književnost, zanima me klasična literatura, čija preciznost i prepoznatljivi kontekst za mene kao redatelja otvaraju polje eksperimentiranja s kazališnim procedurama, što je zapravo moj istinski interes. Kanonska djela donose kontekst sa sobom, a ja se onda slobodno mogu poigrati s okolišem u kojemu ona obitavaju. S druge strane, mislim da smo velike teme dužni neprestano preispitivati i iznova rastvarati, jer u sveopćoj medijatizacijskoj površnosti i zatupljivanju koje je zavladalo u našoj državi, u kazalištu trebamo otvoreno raspravljati i zapitivati se, a ne samo nuditi jeftini populizam.
>>Najbolji glumci su Jelena Miholjević i Ozren Grabarić
