Obilježavanjem međunarodnog Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti želi se podsjetiti na sve žrtve nacističkih režima tijekom Drugog svjetskog rata. Ovaj se Dan obilježava diljem Europe, a u najvećem broju europskih zemalja kao datum njegova obilježavanja izabran je 27. siječnja. Na taj je dan 1945. Crvena armija oslobodila 7.500 zatvorenika koje su za sobom ostavili nacisti u koncentracijskom logoru Auschwitz u Oświęcimu u Poljskoj. Tog se datuma Dan sjećanja obilježava i u Republici Hrvatskoj. Izvrsna, dakle, prilika da se prisjetimo “Mausa”, jednog od najvažnijih i najboljih djela na temu holokausta i, po mnogima, jednom od vrhunaca devete umjetnosti.
Art Spiegelman rodio se 14. veljače 1948. u Stockholmu kao drugo dijete Władysława i Andzie Spiegelman, poljskih Židova koji su uspjeli preživjeti Auschwitz. Rysio, Artov stariji brat rođen 1937., nažalost nije bio te sreće, rođakinja koja ga je uzela na čuvanje otrovala je sebe, svoju djecu i njega kako ne bi završili u logoru. Spiegelmanovi su se 1951. iz Stockholma doselili u Sjedinjene Američke Države, a 1957. konačno su se preselili u New York gdje je Art 1965. završio High School of Art and Design. Nakon završene srednje škole Art upisuje Harpur College koji prekida 1968. nakon što je doživio živčani slom i mjesec dana proveo u mentalnoj ustanovi, dobrim dijelom i zbog pritiska koji je osjećao da je nedovoljno dobar i nedorastao Rysiju, koji je praktički bio svetac u obitelji. Nedugo nakon što je izašao iz bolnice, njegova je majka počinila samoubojstvo. Artov problematičan odnos s ocem samo se pogoršao majčinim samoubojstvom, pa Art 1971. odlazi u San Francisco gdje postaje jedan od ključnih aktera američke nezavisne underground strip-scene. 1975. se vraća u New York, ali ocu se javlja tek dvije godine kasnije. Tijekom 1978. snima seriju razgovora s ocem, kao podlogu za strip koji se sprema raditi, 1979. odlazi posjetiti Auschwitz i onda, konačno, 1980. zajedno sa suprugom Françoise Mouly pokreće magazin Raw u kojem je objavljeno prvo poglavlje “Mausa” i u kojem je ta serija izlazila sve do 1991.
"Maus” je strip o holokaustu, o obitelji Spiegelman i njezinoj tragediji, ali je u prvom redu strip o Vladeku, Židovu koji je preživio geto i koncentracijske logore, i njegovu sinu, crtaču stripova koji pokušava shvatiti oca, njegovu strašnu priču i samu Povijest. “Maus” donosi dvije snažne priče: prva je o tome kako su Spiegelmanov otac i majka preživjeli u Hitlerovoj Europi, što je mučan opis pun bezbrojnih bliskih susreta sa smrću, nevjerojatnih bjegova i straha od zatvaranja i izdaje. Druga je autorov složen odnos s ostarjelim ocem dok nastoje voditi normalan život pun sitnih svađa i kratkotrajnih posjeta na podlozi osobnih povijesti koje je teško izmiriti. Vladekova priča počinje sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća dok je bio uspješan trgovac tkaninom u poljskoj provinciji, a nastavlja se preko njemačke okupacije Poljske, užasa “života” u Varšavskom getu te naposljetku samog zatočeništva u zloglasnom Auschwitzu. Upoznajemo velik broj likova, članova obitelji, susjeda, prijatelja, supatnika i svih ostalih koji se u stripu pojavljuju i, kako strip ide kraju, redom umiru. Samo što, za razliku od većine ostalih stripova, ovdje smrt nekog od likova znači i smrt stvarne osobe. Kad čitatelj postane svjestan te činjenice, ako ima imalo srca, teško ostaje imun na strašnu sudbinu koja je zadesila te nesretne ljude.
Art uspijeva izvanredno artikulirati očeve reminiscencije, uspješno prenoseći izuzetno složenu priču u strip-formu, služeći se pritom nekim briljantnim rješenjima, a korištenje antropomorfnih likova jedno je od njih. Tako su Židovi prikazani kao miševi, Nijemci kao mačke, Poljaci kao svinje, Amerikanci kao psi, Francuzi kao žabe itd. Tim izborom Spiegelman nedvosmisleno aludira na nacističku propagandu koja je prikazivala Židove kao štakore, a samim tim se izbor mačaka kao personifikacije Nijemaca nameće sam po sebi, pošto je mačkama u prirodi da se često poigravaju svojim plijenom okrutno ga mučeći prije same smrti, dok opet s druge strane, psi su ti koji napadaju mačke. Identifikacija Poljaka sa svinjama ovdje na prvi pogled nameće negativan kontekst, no u stripu Poljaci uglavnom nisu negativno karakterizirani, naprotiv, opet je riječ o parafraziranju nacističke propagande, Vladek ih uglavnom opisuje kao suosjećajne i spremne pomoći (naravno uz određenu naknadu, što čak i sam Vladek opravdava). Istini za volju, dijelu Poljske javnosti taj se autorov izbor baš i nije svidio i pokušali su zabraniti “Mausa” kao „antipoljski“ strip, ali ipak je objavljen 2001., što je Spiegelmanu bilo izuzetno važno, jer, na kraju krajeva, poljski je njegov materinji jezik.
Taj životinjski prikaz likova ima još jednu važnu nuspojavu: čitatelj (svjesno ili ne) projicira lica svojih bližnjih na te preplašene miševe u očajničkoj borbi za život, pa njihova neminovna smrt još jače boli. Što se mene osobno tiče, “Maus” sadrži najstrašniju scenu koju sam ikad vidio u stripu i koju ću pamtiti dok sam živ. U pitanju je jedan jedini kadar u kojem vojnik, iznerviran plačem djeteta od dvije-tri godine, jednostavno uzme dijete za nogu i tresne ga o zid usmrtivši ga na mjestu.
Holokaust je tema brojnih knjiga, filmova, a nakon “Mausa” i stripova, ali malo je njih uspjelo postići takav uspjeh, doživjeti tolike unisone pohvale kritike, požnjeti toliko nagrada (“Maus” je jedini strip koji je dobio Pulitzerovu nagradu!) te promijeniti vlastiti medij i percepciju o njemu. Razlozi su mnogobrojni, a meni se čini da je najvažniji od njih brutalno iskreno prikazan odnos oca i sina kao svojevrsna protuteža mučnoj logorskoj povijesti. Art je prikazao vlastitog oca bez ikakvog uljepšavanja ili glorifikacije, onakvog kakav on zaista jest – kao čangrizavog, škrtog, samoživog, neurotičnog rasista koji kao da je preslika karikature Židova s nacističkih propagandnih plakata.
Teško je živjeti s takvom osobom, a još teže voljeti je, pa makar ti bio otac. Ali, s druge strane, dok ga slušaš kako priča o svom životu i kad vidiš kroz što je sve prošao, teško mu je i zamjeriti. No to su situacije koje čovjek osvijesti tek naknadno, kad postane malo stariji i zreliji. Često se tako sjetim svog pokojnog oca koji je rođen odmah nakon rata i imao je teško djetinjstvo, sjetim se kako ga kao dijete nisam razumio i kako sam mislio da mene i brata previše tlači, tjerajući nas da puno radimo dok se ostala djeca igraju. A kad bismo se mi nešto pobunili i požalili, on bi znao reći: „Nikad vi, djeco moja, niste bili gladni.“ Tad mi je to bilo bezvezno, pa naravno da nisam bio gladan, zašto bih bio gladan? Danas… Danas ga se često sjetim, upravo onako kako mi je i bio rekao da ću ga se sjetiti, a ponekad se iznenađeno uhvatim kako tu istu rečenicu izgovaram svojoj kćeri. Ipak, koliko god pokušali pronaći razumijevanja prema Vladeku, činjenica da je netko tko je preživio Auschwitz (p)ostao rasist zaista je porazna.
“Maus” mi je promijenio život. Nakon što sam ga pročitao prije dvadesetak godina (uz još neke kvalitetom i značajem slične stripove kao što su “Eternaut”, “Perzepolis”, “Svagdanja borba”…) uvidio sam kako snažan i relevantan strip može biti, koliko sam toga propustio ograničavajući se samo na neke žanrove i škole stripa te sam počeo opsesivno tražiti zakopano blago na policama striparnica i knjižara širom svijeta. Shvatio sam pritom da želim podijeliti s drugima stripove koji su mene toliko oduševili, koji zastupaju i promiču stavove, svjetonazor i vrijednosti u koje i sam vjerujem, shvatio sam da želim postati izdavač koji će takve naslove objaviti u Hrvatskoj.
“Maus” će uskoro doživjeti četvrto hrvatsko izdanje, a ja nikad neću dopustiti da nestane s polica domaćih knjižara. To je moj skromni, osobni doprinos borbi protiv fašizma koji, nažalost, opet sve više i više buja. To je najmanje što mogu učiniti. A najmanje što vi možete učiniti jest pročitati ga, zajedno s vlastitom djecom. Da se ne zaboravi i da se ne ponovi.
Maus
Fibra
160 x 230 mm, tvrdi uvez
296 stranica, 135 kn
Odličan strip.