Alojz Majetić koji je krajem kolovoza proslavio osamdeseti rođendan klasik je hrvatske književnosti. Nagrađivani prozaik i pjesnik i autor “Čangija”, nedavno je kod VBZ-a objavio punokrvni i intrigantni roman “Afroditin ključ” kojim dokazuje da niti zdaleka nije bacio koplje u trnje.
Što vas je potaknulo da svoj peti roman posvetite grčkoj božici ljubavi Afroditi koja se iznova rađa baš u Zagrebu zahvaljujući platnu slikara Tihomira Lončara?
Na otvorenju izložbe slikara Lončara u galeriji „Forum“ bilo je toliko ljudi da se u salon nije moglo ni ući. Dogovorio sam s Lončarom da se nađemo koji dan kasnije i u miru pogledamo njegove nove eksponate. Istančani pejzažist Lončar složio se i tada mi je sijevnulo da ga pitam bi li pristao da snimam nastajanje njegova platna. Bi! Došao sam sa svojom poluprofesionalnom kamerom, Lončar je na praznom platnu povukao prve poteze kistom. Slika se kao živo tkivo razvijala. Sjetio sam se nekoliko ranijih Lončarovih krajobraza u koje je interpolirao antičku skulpturu. Kad sam ga pitao bi li i ovdje mogao ukomponirati lik Afrodite, odmaknuo se od platna, odmjerio naslikane površine i izabrao mjesto na kojem je uskoro počela nastajati antička Afrodita. Tako je to počelo, Afrodita me više nije napuštala. Mitologija je fikcija. Umjetnost je fikcija. Društvene mreže su fikcija. Ljudi ne mogu živjeti u goloj stvarnosti. Odlučio sam Afroditu iz vizualnih fikcija preseliti u književnu fikciju. Pojavila se na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice. Priča je krenula.
Vas roman “Čangi” bio je zabranjen šezdesetih i zbog pornografije. A kako će danas bogovi s Olimpa reagirati na vaše fikcijsko viđenje Afrodite?
Roman „Čangi“ i ja preživjeli smo više od pola stoljeća. Države i režimi nastaju i nestaju. Knjige su kao mitologija – ako imaju dovoljno života, dugo traju. Bogovi će biti sretni što ih se netko sjetio. Sve je manje ljudi koji imaju kakvu-takvu predodžbu o bogatstvu likova, sukoba i psiholoških derivacija briljantno oživljenih u mitološkim sadržajima.
Je li u današnje vrijeme političke korektnosti koja nas zapljuskuje i zdesna i slijeva dozvoljeno otvoreno se diviti ljepotama ženskog tijela onoliko koliko se divite vi u novom romanu?
Jedna pjesnikinja rekla je da su na svijetu dvije najljepše stvari: more i ženska ljepota. Provjeravam tu njezinu tvrdnju šezdesetak godina i nijednom nisam našao išta što bi je negiralo. Bilo bi suludo da u suvremeno doba netko oko toga počne svrdlati, a da ga nije napustio zdrav razum i senzibilitet za ljepše dijelove našeg planeta. Uz to Afrodita nije praznoglava stani pa gledaj! Kod Afrodite dogodilo se da njezin skok u 21. stoljeće ukida sve privilegije koje je imala na Olimpu. Antička osoba mučila me neprekidnim ispitivanjima kakav je svijet u kojem se tako naglo zatekla. Neka su nam pitanja bila zajednička. Rođen sam u prvoj polovici prošlog stoljeća i svjedok sam golemih promjena koje su se pred mojim očima dogodile. Poslije svih ranijih revolucija i sam sam se našao pred računalskom revolucijom, nanotehnološkom i možda najpresudnijom genetskom. Naslućivao se svijet umjetne inteligencije. Otvara se pitanje kamo će krenuti evolucija Homo sapiensa. Afrodita i ja prevrtali smo se u krevetu mučeni nesanicom u potrazi za odgovorima. Dizajnerica Eva Milković, koja je nadahnuto izradila elektroničku vizualnu refleksiju romana, pitala me kakav je moj odnos prema glavnom ženskom liku. Kratko sam odgovorio: „Afrodita je Majetić, Majetić je Afrodita!“. Živio sam u nekoj vrsti divljeg braka s glavnom junakinjom. Nikad nisam bio toliko vezan za lik iz svojeg romana. Iskušavali smo oblike transgresije. Približili smo se transhumanističkim opcijama. Nije nas bilo briga što će prošli, sadašnji i budući inspektori misliti o našem odnosu.
Jeste li patentirali sve projekte i ideje koje su prisutne u Afroditinu ključu?
Afroditu proganja kompleks da je izazvala Trojanski rat i njezino mirotvorstvo nije nikakva floskula. U tri države njezinu su genetiku istraživali najveći stručnjaci i svatko od njih došao je do djelića istine. Jedino je ona znala koji bi pakao nastao kad bi jedna od strana spojila te tri komponente. Ključ mira bio je u njezinim rukama. Ta trilerska opcija ne smije se nigdje patentirati! Ima stvari koje su otkrivene nakon što smo Afrodita i ja završili roman. Primjerice, istraživanje gravitacijskih valova koje je njoj objašnjavao američki astrofizičar Christopher dokazana je kao znanstveno otkriće tek nedavno. U protekloj godini neki su me događaji ili književni postupci pretekli. Primjerice William Cohen u knjizi “Final Strike”, objavljenoj početkom ove godine, u jednom dijelu uvodi stvarnog TV voditelja, popularnog astrofizičara Neila deGrassa Tysona. Ja pak kao lik u svom romanu uvodim Briana Greena, američkog astrofizičara, također poznatog iz popularnih TV emisija o znanosti. Nema razloga da tvrdim da jesam ili da nisam znao za takvu „dosjetku“ Williama Cohena. Stvarno i virtualno toliko se prepliću da nam svima umjetnički fiktivni svijet nalazi građu u brojnim drugim stvarnostima. Globalno selo koje je tako vidovito najavio Marshall McLuhan doista je postalo naš zavičaj.
Je li točno da se smatrate feministom?
O, da, prilično dugo već ne krijem svoj feminizam. Najlakše ćete me razumjeti ako kažem da bi uklanjanjem patrijarhalnog robovanja žena u jednoj generaciji ljudska vrsta dobila oslobođenih oko milijardu mozgova više. To je kapital koji se teško može usporediti s bilo kojim napretkom u povijesti Homo sapiensa. Primitivizam je duboko u nama, ali kao što sve ide ubrzano naprijed, nadam se i da će „muškarčine“ dosta brzo shvatiti gdje se kriju neiscrpna bogatstva.
Vama nisu samo zabranjivali roman, nego i zbirku poezije. Zašto onda niste postali disident i napustili Jugoslaviju?
Pravih disidenata kod nas nije bilo. Nismo mi živjeli u istočnoj Europi, goleme su bile razlike između socijalizma u Jugoslaviji i diktature u komunističkom susjedstvu. S druge strane hrvatski pisci bili su za današnja mjerila beskrajno solidarni. U tim najtežim danima meni su dva pisca u poduzeću Epoha, u kojem sam bio zaposlen, otvoreno rekla: „Sad si naš i štitit ćemo te maksimalno. Mirno spavaj, sve će to biti samo prošlost“. Bili su to Đuro Šnajder (otac Slobodana Šnajdera!) i Josip Barković (koji je kasnije i sam pisao disidentske romane). Redakcija je bila u Bogovićevoj ulici gdje je sada švicarsko veleposlanstvo. Njima dvojici u čast Afrodita se našla u 21. stoljeću upravo u toj meni osobno legendarnoj zagrebačkoj ulici.
Sto se dogodilo sa scenarijem koji je po vašem romanu napisao Slobodan Praljak?
Sada kada Praljka nema žao mi je što nisam sačuvao barem kopiju tog scenarija. Za ekranizaciju romana bili smo se dogovorili da radi potpuno odriješenih ruku i, koliko se sjećam, on je adaptaciju napravio više nego korektno. U Praljku je vječito balansirao racionalni i iracionalni mehanizam. Svi koji smo ga znali sjećamo ga se kao dvometarske, snažne ljudine. Bez trunke oklijevanja bacio bi onaj teški pisaći stroj u punom zamahu direktoru televizije ili dramaturgu u Jadran-filmu na sam rub stola. Jednostavno su ga se bojali. Scenarij je u takvoj ili nekoj sličnoj sceni zaglavio. Praljak nije bio bez iskustava s dugometražnim filmovima, možda bi baš tim scenarijem napravio korak bliže prema iracionalnom.
Vrlo ste otvoreni prema društvenim mrežama, roman “Bestjelesna” objavili ste na blogu, a “Glasove ispod površine” četveroručno s Danielom Trputec. Otkuda ta ljubav prema novim tehnologijama?
Ni stotinjak metara od kuće u kojoj smo stanovali tijekom Drugog svjetskog rata bila su ukopana dva talijanska topa. Posada bi ponekad istrčala i ispaljivala plotune nekamo prema Kupskoj dolini. Za nas klince teško da je moglo biti veće fascinacije. Na željezničku prugu stavljali smo puščano streljivo kojeg je bilo po svim jarugama u okolnim šumama. Male tankete penjale su se po vrlo strmoj padini ravno gore do željezničke stanice. Kad sam počeo pisati, otac mi je omogućio da u nedjelju u njegovu uredu prepisujem pjesme na pisaći stroj. Čim sam dobio prvi honorar za knjižicu pjesama koju sam objavio još kao srednjoškolac, nabavio sam portabl Oliveticu. Kad su se pojavila ona jadna računala s danas komičnim kapacitetima, nisam mogao odgađati nova iskušenja. Duboko ogorčen preživljavao sam plavu boju na monitoru kad je došlo do kakve greške, a grešaka je bilo više nego žohara. U vrijeme disketa i modema sanjali smo megabajte, o gigabajtima jedva da samo nešto načuli, a terabajti su nam se činili kao uređaji iz SF filma. Danas u džepu nosite najveće svjetske biblioteke. Vaše pismo za nekoliko je sekundi u nekom kanadskom zaselku. Kako da ne sudjelujem u svijetu koji će za nekoliko dana biti sav na elektroničkim sinapsama, aksonima, neuronima... Roman će mijenjati strukture kao što ih je mijenjao s pojavom Gutenberga.
Jeste li za zakonsku penetraciju u polje interneta zbog autorskih prava?
Misli globalno – djeluj lokalno! Lako je reći, ali ako ćemo o autorskim pravima, ona ne mogu izbjeći globalno tržište, što ujedno podrazumijeva slobodno tržište. Podliježemo teroru slobodnog tržišta na kojem za nas nema mjesta. Možda i možemo proizvoditi nekakve vijke ili puške, ali umjetnost pripada velikima jer samo oni imaju veliku moć, a bez nje nemate što tražiti u areni i boriti se ne protiv lavova, nego protiv sofisticiranih dronova. Osim toga, na slobodnom tržištu vlada i velika zbrka u klasificiranju proizvoda. Svaka je knjiga poseban proizvod. Ako postoje dvije iste knjige, onda je jedna sigurno kopija one druge. Tih krušaka i jabuka nismo se nikad riješili, a slobodno tržište o tome ne tare glavu. Tko te pita za sadržaj, važne su samo brojke. Uza sve to, oko ovih itekako zamršenih pitanja u Bruxellesu radi samo jedna službenica, i to s pola radnog vremena. Europa gubi identitet pa onda i mi mali kao njezin dio koji smo ujedno i bogataši s gaćama na štapu. Pitajte profešure na pravnim fakultetima imaju li oni kakav hrvatski djelotvorni alat kojim bismo sačuvali postojeću i razvili buduću kulturu i identitet.
Nekada je otok Susak bio otok književnika. Čiji je danas?
Taj jedinstveni otočić – geomorfološki raritet na cijelom Sredozemlju – još nije pokleknuo kao primjerice Slavonija. Njegova veličina od nepunih pet četvornih kilometara manja je od nekog ravničarskog gospodarstva. No susačka ljubav za rodnom šakom pijeska neizmjerna je i mislim da upravo to Susak održava na životu. Književnici su sada već prošlost, ali u njihovim književnim djelima ima podosta slika, metaforike, izvornosti stvorene na otočiću koji smo pješke znali u mladim danima obići za šest-sedam sati. Sada pomalo oživljavaju likovne discipline.
Zašto se nikada niste voljeli svrstavati uz neku literarnu grupaciju?
Donekle bi pojam grupacije mogla pokrivati grupa MGM, kako nas je nazvao urednik Foruma Marijan Matković kombinirajući hollywoodsku producentsku kuću s inicijalima naših prezimena (Majdak, Glumac, Majetić). Čvrsta grupa ipak nismo bili, naš manifest bio je veliko poštivanje tradicije i u njezinu nastavljanju traženje novih puteva. Svaki od nas samostalno je tražio te puteve, a nadam se da smo ih i pronašli. Nije li to više nego dovoljno?
Kako ste i gdje krajem kolovoza proslavili osamdeseti rođendan? Hoće li biti i neke javne proslave tog vašeg životnog jubileja koji ipak nije samo vaša privatna činjenica?
Što se tu ima slaviti? Jedina prava čestitka bio mi je prvi primjerak romana “Afroditin ključ”. Dobro, sretan sam što mogu hodati poznatim i nepoznatim dijelovima Zagreba, osjećati njegovu ponegdje otkrhnutu dušu i što među vršnjacima imam krug kolega s kojima satima možemo raspravljati o sudbini umjetnosti. Imam i priručni slikarski atelijer pa, kad me uhvati nagon da nešto stvorim, bacim se na šperploču i naslikam nešto što nigdje na svijetu nije prije postojalo. Potreba za fizičkim radom nikad me nije napustila, a slikanje ima tih elemenata jer gibanjem ruku i tijela nešto oblikujete. Eto, vraćamo se na početak: Afrodita je nastala iz slikarskog „pera“ Tihomira Lončara, a dobar dio života provela je u mojoj šetnji od atelijera do računala i tipkovnice.
