Tanja Radović nakon dvije knjige drama i dva romana objavila je i petu knjigu u nizu i to sve kod istog, očito pouzdanog nakladnika, zagrebačke MeandarMedije i urednika Branka Čegeca. Riječ je o zbirci priča “Osporavanje kiše”, zbirci iznimno raznorodnoj i po tematici pripovijedanja i po stilu pisanja, a onda i po dojmu koji ostavlja na čitatelja. Očito su priče nastajale u duljem vremenskom razdoblju te tako zorno prikazuju autoričino literarno sazrijevanje (ili mijenjanje fokusa i načina pisanja), ali i svjedoče o vremenu u kojem su nastajale. Tanja Radović svoje je kratke priče slala i na natječaje pa je, primjerice, u “Osporavanju vremena” objavljena i priča “Kuća” koja se prije nekoliko godina našla i na Večernjakovu natječaju za kratku priču. U većini priča (osim u onima koje bismo mogli nazvati arhaično bajkovitim ili čak basnovitim s preciznom duhovnom porukom) autorica se suvereno i ne bez duhovitosti i ironije bavi suvremenim likovima koji su u stalnom traganju za smislom života.
Bez obzira na to jesu li ostvarili obiteljski sklad garniran djecom i kućnim ljubimcima te pristojnim okućenjem, likovi Tanje Radović kao da stalno ispočetka preispituju zakonitosti po kojima su i zbog kojih su na životu. U načelu nisu zadovoljni svojim životima i nikako se ne zadovoljavaju životnim mrvicama ni površnim imitacijama života. Neki se grčevito bore za podmladak, a neki za partnera koji je otišao jer se u životu ljudi i spajaju i razdvajaju.
Ratuju s posesivnim roditeljima (uglavnom majkama), ali i još posesivnijim sjećanjima iz mladosti, kada im je cijeli svijet bio kao na dlanu, podatan i izgledan. Bore se sa svojim (stvarnim ili izmišljenim) demonima koji su vrlo često seksualne, bazične i animalne prirode, ali nisu im spremni prodati ni dušu ni tijelo, čak ni pod cijenu ionako prolazne sreće i kratkotrajnog zadovoljenja. Otvoreni su prema nadgradnjama svih vrsta (ali ne baš i prema porocima), ali ih neki moćni realistički uteg uvijek gurne prema zemlji razvijajući onda u njima ekstremnu potrebu za izmaštanim i nestvarnim. Potrebu koju se nekada čak mora i liječiti, bilo službenim ili neslužbenim kanalima.
U brojnim pričama Tanje Radović postoje potentni nukleusi za pisanje drama o dubini ljudske patnje, ljudskim nesigurnostima i nesavršenostima i potrebi čovjeka za komunikacijom pa nam se povremeno čini da priče nisu završene i da tek trebamo dobiti njihov pravi kraj. Ali i u tim nedovršenim sudbinama i situacijama krije se i čar kratke priče kao literarne forme koja ima iznimno dinamične mogućnosti i privilegij da samo jednom štektavom i naprasnom točkom završi život ili životnu tlapnju ama baš svakog protagonista.
Tanja Radović ne može se ubrojiti u autore koji prepričavaju sadašnjost i fakciju pa nije upala u zamku prikrivenog (ali lukrativnog) autobiografizma u koji su ovih mjeseci upali mnogi, i to ne samo u hrvatskoj, nego i u svjetskoj književnosti. Ona je prije svega konstruktor, maštoviti arhitekt svojih proznih zapisa u kojima uvijek postoji i određena količina nadrealnoga i krajnje neizvjesnoga, svojevrstan otklon u neizrecivo i nepostojeće.
Pri kreiranju svojih (mahom ženskih) likova i njihovih karakteristika, Tanja Radović totalno je apolitična i ne zanimaju je rastresiti i nefokusirani politički procesi koji utječu na čovjekov život, ali je ipak zanima društvo u kojem stalna borba za profitom i pohlepa te surovi elementarni materijalizam uništavaju ne samo pojedince nego i cijele obitelji, a onda i sam društveni smisao. Ipak, daleko najveći broj njezinih priča bavi se elementarnim ljudskim odnosima, gubitkom partnera, ostavljenima ili usamljenima, u krajnjoj liniji neželjenim ženama koje na različite načine pokušavaju zakrpati životne rane i preživjeti, ako ide...
Među najbolje priče ove zbirke svakako bih uvrstio neizmjerno toplu i prisnu priču “Ivica i Marica”, ali i robusnu priču “Doktor Koromandel” koja svojim odmakom od stvarnosti svjedoči o stvarnom potencijalu Tanje Radović kao autorice kratkih priča u kojima suvereno caruje i poetika magičnog realizma.
