U nedjelju, 7. kolovoza 2016., navečer, u Zagrebu je u 86. godini života preminuo veliki hrvatski glazbenik, orguljaš i skladatelj, professor emeritus i akademik Anđelko Klobučar.
Rođen je 11. srpnja 1931. u Zagrebu, kao mlađi brat Berislava, kasnije dirigenta velike svjetske karijere. Za odabir instrumenta kojem će posvetiti život presudan je bio snažan dojam što ga je na Klobučara, kao 14-godišnjeg dječaka, neposredno nakon rata, 1945. godine, ostavio jedan koncert orguljaša Mladena Stahuljaka. Ubrzo će postati poštovatelj, učenik, a kasnije i veliki nasljednik i ostalih zagrebačkih orguljaša-skladatelja Franje Dugana, Franje Lučića i Albea Vidakovića. Kod potonjeg je učio orgulje u srednjoj glazbenoj školi Lisinski.
Na Muzičkoj akademiji Klobučar je diplomirao na tadašnjem historijsko-teoretskom odjelu 1955. godine, usporedno studirajući orgulje kod Franje Lučića i kompoziciju kod Mila Cipre.
Osim usavršavanja u Salzburgu kod njemačkog orguljaša Antona Nowakovskog, za Klobučarevu umjetničku formaciju, kao orguljaša i skladatelja, presudan je bio boravak u Parizu 1965. i 1966. godine. Kao stipendist francuske vlade dobio je priliku usavršavati se kao skladatelj kod Andréa Joliveta, ali i upoznati najznačajnije predstavnike slavne francuske orguljaške škole, velike skladatelje i orguljaše Oliviera Messiaena, Marcela Dupréa, Jeana Langlaisa kao i orguljašicu, pijanisticu i skladateljicu Rolande Falcinelli.
Poput svojih velikih francuskih uzora, Klobučar je orgulje tretirao u prvom redu kao koloristički instrument, postavši i sam veliki majstor registracije, izvlačeći iz svakog instrumenta maksimum izražajnosti i bogatstva zvukovnih boja. Sve je to neprestano dokazivao i kao skladatelj i kao orguljaš ne samo na domaćoj, nego i na međunarodnoj koncertnoj sceni.
Hrvatsku glazbu za orgulje, osim s vlastitih sedamdesetak djela, obogatio je i poticanjem mnogih svojih kolega da za orgulje pišu djela koja je revno izvodio i predstavljao na koncertima u domovini i inozemstvu. Podjednako velik i važan opus Klobučar je napisao i za razna druga glazbala, komorne sastave i orkestar. Njegov je trag iznimno dubok i snažan i na području primjenjene glazbe za televiziju i film, od animiranih, kratkih, dokumentarnih filmova i serija, do igranih filmova među kojima su Vrdoljakovi "Kad čuješ zvona" i "U gori raste zelen bor", Babajina "Breza" i "Izgubljeni zavičaj" te "Tajna Nikole Tesle" Krste Papića.
Kao dugogodišnji glavni orguljaš zagrebačke katedrale, predavač na Institutu za crkvenu glazbu, kolaudator gotovo svih hrvatskih obnovljenih i novoizgrađenih orgulja u proteklih pola stoljeća te skladatelj, Anđelko Klobučar dao je neizmjerno velik doprinos obogaćivanju hrvatske liturgijske i sakralne glazbe, a potaknut praksom crkvenog orguljaša razvio je do najviše razine i umijeće improvizacije.
Premda je kao čovjek bio izrazito samozatajan, skroman i vječiti samac, Anđelka Klobučara nisu mimoišla brojna priznanja, među kojima su nagrade Ivan Lukačić, Milka Trnina, Josip Slavenski, Vladimir Nazor, Nagrada grada Zagreba te odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Od 1968. godine sve do umirovljenja bio je profesor glazbenoteorijskih predmeta na Muzičkoj akademiji, a od 2012. i professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Od 1988. godine bio je član suradnik, a od 1992. i redoviti član Razreda za glazbenu umjetnost i muzikologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Prije samo mjesec dana, u povodu njegovog 85. rođendana, objavljen je prvi svezak Klobučarovih skladbi za orgulje u nakladi Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Nastavak tog projekta bit će najbolje moguće priznanje velikom i važnom opusu velikog orguljaša i skladatelja, te izraz zahvalnosti velikom umjetniku i čovjeku.
