Prvo je došao jezik, a iza njega slijedi oko. Tako bi se mogao sažeti noviji opus kipara Ivana Midžića. On je, naime, 2015. u Galeriji Kranjčar održao vrlo zapaženu izložbu “Umjetnik govori čeličnim jezikom”, na kojoj je u središte priče postavio nekoliko svojih fotografskih portreta iz kojih su u izložbeni prostor izlazile žičane skulpture jezika.
A u petak je u Galeriji Događanja, peščeničkoga KNAP-a, otvorio opusom manju, ali tematski podjednako zanimljivu izložbu “Umjetnikovo oko”. Okružena visokoritmiziranim i stiliziranim crtežima, od kojih jedan odlazi u boju (crvenu, naravno), na podu galerije smještena je tek jedna skulptura. To je umjetnikovo oko, a žicama koje pruža iz svoje zjenice obuhvaća krug. To je krug kontemplacije, interesa, reakcije... to je i krug dječje igre, jer baš je taj dio poda bio najinspirativniji djeci koja su s roditeljima došla na otvaranje izložbe.
Kao i uvijek do sada, Midžić se predstavlja kao autor moćnog izraza, jasno uočljive samoironije, kao kipar koji nipošto ne bježi od dvodimenzionalnog crteža, ali vješto pronalazi način kako bi njegov umjetnički izraz dospio u trodimenzionalnu stvarnost promatrača. Sve je pritom jasno: umjetnikovo oko vidi ono što je nama, običnim smrtnicima, neuhvatljivo.
novinarko draga, izložba se ne održava nego postavlja! pa gdje su tebe učili hrvatskom jeziku? a što se samog umjetnika tiče, mislim da je to više "pros...ravanje" a nipošto neka umjetnička vizija. tako smo mi svojedobno slagali žičanu armaturu kad bi saljevali ploču kuće! danas se svaka šuša diči titulom umjetnika! što nakaradnije, diletantskije i nerazumljivije, to umjetničkije! bravo! zato i jesno u kulturi tu gdje jesmo! danas nijedan akademski slikar mlađe generacije ne umije nacrtati ljudsko tijelo, pa čak ni kuću ni stablo!