Istaknuti hrvatski umjetnik Tomislav Gotovac (74), filmski redatelj i likovni kreativac poznat po performansima kojima je obilježio suvremenu likovnu scenu zadnjih pola stoljeća, umro je danas poslijepodne u zagrebačkoj bolnici Rebro. Tom Gotovac, kako su ga suradnici najčešće zvali, napustio nas je na bolničkom odjelu urologije, gdje se liječio posljednjih dana. Još je krajem prošle godine bio na otvorenju MSU, a onda je prije više od dva mjeseca pao u svojoj kupaonici, te je tri dana, slab i sam, proveo pokušavajući se izvući, sve dok prijatelji nisu primijetili njegovo nejavljanje i s policijom i vatrogascima ušli u stan.
- Bez njega je nezamisliva suvremena umjetnost, ne samo ova na našim prostorima, već i mnogo šire, u cijeloj srednjoeuropskoj regiji. On je jedna od ključnih figura umjetnosti druge polovine 20. i prvog desetljeća 21. stoljeća. To je za mene gubitak bliskoga prijatelja kojega sam znao, družio se s njim i radio cijeli niz godina. Doista smo bili pravi prijatelji - rekao nam je fotograf Ivan Posavec koji je 1981. godine u zagrebačkoj Ilici fotografirao znameniti, svjetski poznati performans “Zagrebe volim te” kad je goli Gotovac hodao Ilicom i ljubio asfalt.
Tomislav Gotovac rođen je u Somboru, 1937. g. U Zagreb je došao 1941. godine, a tu je završio Osnovnu školu i gimnaziju. Deset godina bio je službenik u Narodnoj banci i bolnici Dr. Mladen Stojanović. Završio filmsku režiju na beogradskoj Akademiji za film, radio i TV kod profesora Aleksandra Petrovića. Od 1976. živi i radi u Zagrebu.
Bio je član HDLU-a, te istaknuti redatelj avangardnih filmova. S filmovima i performanceima bio je u Dublinu, Londonu, Moskvi, Berlinu, Kyotu, New Yorku, Varšavi, Beču, Beogradu, Ljubljani... Glumio je i u filmovima Zorana Tadića i Francija Slaka. Godine 2005. promijenio je ime Tomislav Gotovac u Antonio Lauer.
Prvi performance izveo 1954. godine u Mostaru, a prvi film snimio 1962. u Zagrebu. Prve kolaže napravio 1964. godine. Kao glumac, 1971. sudjelovao u školskom igranom filmu Plastični Isus u produkciji beogradske Akademije.
Kad smo ga prije mjesec dana posjetili u Domu za starije na Srebrnjaku, u ono malo riječi što je mogao izgovoriti, rekao je “Samo da ozdravim, kasnije ću misliti na umjetnost.”
Žao mi ga je kao čovjeka, ali o njegovoj umjetnosti i performansima - neće mi faliti!