Teško bi danas bilo pronaći Šibenčanina nadarenog za bilo koju vrstu umjetnosti koji taj svoj talent nije razvio zbog slavnog dječjeg festivala na kojem se pjeva, pleše, crta, glumi... za koji živi cijeli grad, a koji obilježi svaki kraj školske godine i djecu Šibenika i okolice uvede u ono "pravo" ljeto. I tako već generacijama! Pred nama je 62. Međunarodni dječji festival Šibenik, počinje 18. lipnja i traje do 2. srpnja. Predstavlja ga Jakov Bilić, ravnatelj HNK Šibenik, ujedno i ravnatelj festivala.
Da je festival čovjek od 62 godine, rekli bismo da je u punoj zrelosti. Vrijedi li to i za festival?
Čak i ako na festival gledamo iz percepcije mlađe ekipe, koja je za njega preuzela odgovornost prije četiri godine i, eto, već treću godinu radi u uvjetima pandemije i ekonomskih ograničenja u postavljanju svojih vizija razvoja, možemo reći da smo svaki dan zreliji i iskusniji. No čini mi se da je naš društveni okoliš više skloniji tezi odraslih "ne talasaj i što pametuješ nekome od 62 godine". Unutar te dvije krajnosti pokušavamo raditi baš onako dječji, svaki dan biti stariji nego jučer.
Tijekom te duge i sjajne povijesti te računajući da je Festival odgojio generacije djece, koje su njegove karakteristike bile najvažnije?
Nameće mi se misao da je najvažnija stvar činjenica da na festival dolaze djedovi i bake vodeći unuke za ruke kao što su njih nekada vodili. Ona je potvrda opstanka, kvalitete i potrebe za tim "petim godišnjim dobom radosti", kako festival volimo zvati. U tome leži uspjeh svih onih koji su u 62 godine radili, stvarali i ugradili festival u svijest ljudi. Činjenica da je on oaza dječje radosti i kreativnosti kao i umjetničkih izričaja, lišen bilo kakvih konotacija svih žanrova politike govori sama po sebi. On je mjesto gdje djeca imaju priliku susresti se sa svime što čini čovjeka kao biće, a da je u službi ispunjavanja unutarnjeg svijeta djeteta. Kroz igru i susrete s vrhunskim umjetnicima sa svih strana svijeta festival već šest desetljeća gradi svoju osnovnu idealističku misao, a to je izgradnja boljeg i ljepšeg svijeta. I sve dok od djece uspijevamo "raditi" ljude, on će živjeti.
Kada se slaže program festivala, što je najvažnije? Ili, preciznije, kako ste složili ovoljetni program?
Ove godine očekuje nas oko 140 programa. Na tome radimo godinu, godinu i pol unaprijed. Naravno, često se dogodi ona pjesnička "što zna želja što je nemoguće". Ali ipak već sad imamo 40-ak posto programa za sljedeće ljeto. Kako je festival živo tkivo, česte su promjene i izmjene. Zadnje dvije godine naučile su nas da tek 5 minuta nakon početka programa možemo reći: "OK, ovo smo realizirali". Da bi festival bio na svjetskoj razini, trebat će još dosta truda u organizacijskim i produkcijskim postavkama kako bismo mogli odgovoriti izazovima današnje svjetske produkcije. Mi imamo cilj i viziju i znamo što nam je činiti kako bismo je ostvarili. Nije to ni lako ni jednostavno, pogotovo kad ulazite u sukob s "navikama", no jedino tako možemo stvarati dodanu vrijednost. Sviđao se nekome ili ne naš put, mi smo mu, kao relativno mladi ljudi, podredili i same sebe, sve što znamo i možemo. Usudim se reći hrabro, ludo, srčano, ali i duboko promišljeno, svjesni svih mogućih interpretacija koje ne nosi samo uspjeh. Znatno teže je pokušati uspjeti u manjoj sredini. Naš mentalni sklop uspjeh tako i tako ne doživljava nečim velikim jer mu se nema što prigovoriti. Ali dok pokušavaš doći do toga, količina prepametnih je velika. A pametnih oko nas je sve manje, jer su oni pomireni s činjenicom da "budale" uspijevaju u onome što oni nisu. Koliko će konačni produkt zadovoljiti i nas kao organizatore dok smo tu, a i samu javnost, pokazat će vrijeme.
Iza nas su dvije pandemijske godine, koliko je toga zbog epidemioloških mjera bilo drugačije?
Naravno da smo se morali prilagoditi svim uvjetima i okolnostima koje su nas snašle. Kao dijete festivala, Šibenčanin, a i prvi čovjek HNK Šibenik posebno sam ponosan na svakog čovjeka i djelatnika kazališta koji je doprinio tome da se kontinuitet festivala ne prekine. Govoriti o tome da smo uspjeli sanirati "repove", nabaviti nešto opreme, kadrovski osnažiti ekipu, postaviti drugačiji pristup organizaciji samog festivala, povećati broj sponzora i sredstava, realizirati zavidan broj programa i ne izgubiti međunarodni karakter, govori samo za sebe, ali i o tome što je sve bilo drugačije.
Ovogodišnji festival otvara Zagrebačka filharmonija. Kako je došlo do te suradnje?
Prvi kontakti bili su ostvareni prije godinu i pol. Zbog objektivnih okolnosti nismo uspjeli prošle godine ostvariti tu suradnju, ali ostao je dogovor da ćemo pokušati sve da ove godine to i realiziramo. Velikim zajedničkim naporom prije svega Filharmonije s umjetničke strane i kolegica na festivalu s organizacijske strane uspjeli smo realizirati nimalo jednostavnu produkciju. Koliko god bilo izazovno, uspjeli smo i zahvalan sam svima koji su to odradili jer ovakve stvari čine razliku između srebra i zlata.
Festival prati i izložba plakata, od 1958. naovamo, i zaista je riječ o umjetničkim djelima. Od tog bogatstva koji je plakat, ili nekoliko njih, vama osobno najdraži, jer vjerujem da ste ih gledali još dok ste i sami bili dijete?
Sve se može sažeti u dvije slike. Onaj prvi na kojem je brod prepun djece koji je zaplovio na putovanje punim jedrima morem umjetnosti, i ovaj zadnji, gdje nakon 62 godine još uvijek ima djece koja se igraju oko zastora festivala.
Od festivalskih radionica koje su djeci uvijek najdraže, a koje umjetnicima koje sudjeluju u njima?
Vrlo je to teško izdvojiti, u prvom redu zbog činjenice da se sve u rekordnom vremenu popune. A njihova raznolikost je zbilja velika te ima svega. Od beba, plastelina, lutaka, glazbe, glume, crtanja, šivanja, sve do radionica koje se bave znanošću i visokim tehnologijama. Umjetnicima je na našem festivalu očigledno izvrsno jer se svake godine žele vratiti. Mi se trudimo tih 40-50 radionica u većoj mjeri rotirati kako bi djeca dobila što raznovrsniju ponudu, time i širinu obrazovanja i odgoja. Festival na te radionice primi više od tisuću djece, ali interes je tri do četiri puta veći. Poetika prostora na kojem festival egzistira je takva da nije moguće odraditi više od 50 radionica i primiti oko tisuću djece..
Ako biste sa samo nekoliko riječi pozvali djecu na festival,one bi glasile...
Zdravo, maleni Šibeniče!
