Hrvatsku javnost pobjedom na kultnom Humlu nedavno je zaintrigirao 21-godišnji violinist Luka Ljubas postavši prvi Hrvat koji je pobijedio na tom natjecanju.
A iza uspješnog sina stoji uspješni otac. Točnije, uspješna glazbena obitelj japansko-hrvatskog podrijetla s adresom u Klagenfurtu.
O klasici, putu do vrha, sličnosti života glazbenika i sportaša, najskupljim violinama svijeta i mirenju balkanskog mentaliteta i japanske discipline razgovarali smo s glavom obitelji, violinistom Darkom Ljubasom, Hrvatom porijeklom iz Sarajeva.
Hrvat je prva violina koruškog simfonijskog orkestra, a njegov sin prvi Hrvat koji je pobijedio u 40 godina postojanja Međunarodnog violinističkog natjecanja Vaclav Huml. Genetika ili mukotrpan rad?
Oboje. Kod Luke je konkretno riječ o spoju genetike i vrijedna rada, a marljivost je 99 posto naslijedio od mame jer ona je ta koja je od prvih dana s njim vježbala. Kao petogodišnjak dobio je violinu od Djeda Božićnjaka i odmah smo se dogovorili da ona radi njim jer je pedagoški tip, a odlikuje je i glasovita japanska disciplina.
Kako ste vi prošli na tom istom natjecanju?
Slušao sam o njegovoj glasovitosti, ali nikada nisam sudjelovao. Natjecao sam se u bivšoj državi i bio prvi na saveznom natjecanju i tri puta prvak BiH, ali Huml mi je promakao. Poanta je da nikada nisam bio tako veliki kalibar kakav je moj sin.
I kakav je osjećaj kada učenik nadmaši učitelja?
Predivan. Kao roditelji smo sretni kada nas djeca prestignu. Za tim sam uvijek težio.
Luka studira u Beču kod istog profesora kod kojeg je studirala vaša supruga i vrlo je uspješan, ali na pijanističko natjecanje Stančić dolazi nam i vaša kći.
Luka je u Beču od 2015. Prvo je bio tamo na predstudiju kao 16-godišnjak, a potom je prešao na akademiju. A što se tiče 17-godišnje gospođice Ane, ne mogu ništa obećati. Jako je talentirana, ali spoj pubertetskih godina i mentaliteta potpuno drukčijeg od Lukina čine svoje.
Znači ona je povukla taj balkanski gen?
Možda... ali recimo da ne bih volio da jednog dana ovo pročita pa me kritizira. Malo je se bojim. Naravno, šalim se. Sjajna je.
Djeca su izrazila želju da se bave glazbom ili je to u startu bila vaša težnja?
S pet ili šest godina djeca ne shvaćaju glazbu i morate ih usmjeravati. Za Luku su prve godine bile igra s violinom. Supruga je počela vježbati s njim po deset minuta dnevno pa polako sve dulje. Kad smo shvatili da je jako talentiran, već je i sam odlučio baviti se glazbom. Glazba je, dakle, ipak njihov izbor.
Vaša supruga Sayuri također je violinistica. Zanimljiva je vaša ljubavna priča. Upoznali ste se u Beču, vi iz BiH, a ona iz Japana?
Nije to hollywoodska priča, ali je lijepa. Ona je rođena u Tokiju i s 18 godina došla je u Beč. Ja sam već radio u Sarajevu u orkestru kada sam došao u Beč na poslijediplomski studij. Te 1994. godine tamo sam upoznao i suprugu. Čime me osvojila? Mnogo je toga, ali uvijek mi je fascinantno to što izgleda barem 15 godina mlađe nego što doista jest. A starija je od mene pet godina. Kada je o ženama riječ, nije lijepo o godinama pa ćemo brojeve izostaviti. Uglavnom, namjeravao sam ostati u Beču godinu ili dvije i vratiti se kući kao koncertni majstor sarajevske filharmonije, ali počeo je rat. Imao sam i ideja da se vratim, ali činilo mi se da sam u to vrijeme bio korisniji u inozemstvu, gdje sam organizirao humanitarne koncerte i skupljao priloge za Hrvatsku i BiH.
Govori li se u vašoj kući hrvatski, japanski ili njemački jezik?
Govorio se i japanski i hrvatski dok su klinci bili mali, ali kada su krenuli u školu, prevladao je njemački jezik. Ipak od Luke, koji je sve aktivniji u Hrvatskoj, zahtijevam da poboljša hrvatski jezik barem 20 posto do studenoga kada u Zagrebu ima koncert sa zagrebačkim simfoničarima.
Kako ste vi i supruga pomirili balkanski mentalitet i japansku strogost?
Nije bilo lako. Katkada sam znao pomisliti da smo ne s dva različita kontinenta nego da smo s drugih planeta. Problem je bio jezik i iskrice su znale izbiti ni zbog čega. Ali postrojila me, uspjeli smo. Što se tiče mojeg poznavanja japanskog jezika, znam naručiti pivo u restoranu i to je to.
Kada ste uopće počeli svirati?
U našem susjedstvu živjela je mlada profesorica violine. No kod nas u Sarajevu instrument broj jedan je harmonika, a kako su roditelji primijetili da sam muzikalan, odveli su me k njoj na testiranje sa željom da upišem harmoniku. Poslije testiranja njezin zaključak je bio: “Ma kakva harmonika, ja ću ga učiti violinu.” Imao sam šest godina. Roditelji su se bunili, ali profesorica je pobijedila.
Kako funkcioniraju violina i bosanska kavana?
Jako dobro. Za studentskih dana svirao sam po kavanama starogradske pjesme, to mi je bila i zabava i hobi.
Radili ste u Operi u Sarajevu. Kakva je razlika u tretmanu glazbenika kod kuće i u Austriji?
Nadam se da se od mojeg vremena sve promijenilo nabolje, a kako je bilo kada sam ja radio u Sarajevu, najbolje govori sljedeća priča. Naime, ujak me pitao gdje radim, a kada sam rekao u Sarajevskom narodnom pozorištu, odmahnuo je rukom i nastavio: “Ma dobro to, ali gdje zarađuješ novac?” Klasična glazba se tada nije smatrala nečim od čega se može živjeti. U Austriji je to posve drukčije. Beč i Salzburg svjetski su centri klasike i tako se glazbenike i tretira. Što se tiče Hrvatske, čini mi se da se dosta ulaže u kulturu. Glazbena akademija u Zagrebu meni je najljepša u Europi.
Doživljava li klasična glazba danas na svjetskoj sceni renesansu ili je i dalje rezervirana za uski krug ljudi?
Doživljava renesansu i širi se. Iako, još uvijek postoje stvari dostupne samo onima s dubljim džepom. Recimo, za Bečku operu, kada gostuju svjetski solisti, ulaznica stoji 2000 eura. No mogu se posjetiti i opere s normalnim uvjetima i pristupačnim cijenama tako da klasika više nije elitistička glazba.
Kakav je osjećaj stajati s instrumentom pred tisućama ljudi?
Fantastičan, pogotovo kad primijetite da je publika zatvorila oči i uživa. Istina je da postanete ovisnik o tom osjećaju.
Koliko sati dnevno vježbate?
Mogu si priuštiti da više ne vježbam svaki dan. Ali Luka je poput profesionalnog sportaša. Vježba svaki dan, katkada i deset sati dnevno, nema tu subote, nedjelje ili praznika, a da ne svira.
Imala sam susjeda pijanista koji nije bacao smeće kako ne bi ozlijedio prste. Imate li vi sličnih fobija?
Ja ne, ali Luka ima. Kad odemo u Sarajevo gdje se ćevapčići jedu prstima, ni to ne radi prstima da ih ne zamasti. Prsti su mu svetinja. Recimo, moji su roditelji i mene štedjeli od bilo kakvih poslova koji se rade nožem da se ne bih porezao.
Jeste li ikada svirali na Guarnerijevu Kingu?
Ne, ali Luka svira na violini iz 1723. Nije njegova, dobio ju je na neograničeno korištenje preko violinske kuće “J&A Beare” iz Londona, od vlasnice violine Anree König, koja se oduševila Lukinom svirkom.
Nećemo o cijenama, to je preopasno, ali to je fantastična violina. Kada jednom svirate na njoj, sve ostale su prema njoj ništa. Kao da vozite fiću pa sjednete u Teslu.
Koliko stoje violine tih skupljih rangova?
Od 200 tisuća eura naviše. Usporedbe radi, Lukin je prijatelj od nacionalne austrijske banke dobio na korištenje violinu koja vrijedi oko osam milijuna eura. Ali ni ta nije najskuplja.
Pomišljate li ikada o tome da se vratite iz Austrije u domovinu?
Kad odem u mirovinu, sigurno.
