Zaista je pomalo čudno vidjeti ime redatelja Jakova Sedlara uz dječju bajku, kao jednog od autora nove predstave u dječjem kazalištu. No, na pitanje otkud on u zagrebačkoj Trešnji, spremno odgovara:
– Dugogodišnji sam prijatelj Višnje Babić, nove ravnateljice ovog kazališta, i njezina supruga Hrvoja Hitreca. Kada su me pozvali na suradnju uz objašnjenje da je kazalište u financijskim problemima, spremno sam se odazvao.
Imamo 500 godina
"Pepeljuga" je bila vaš ili njihov odabir?
Kazalište je željelo raditi Pepeljugu, a ja sam tu vidio priliku da pokušam nešto novo i okupim svoju stalnu ekipu suradnika. Tako su sa mnom na ovoj predstavi radili: Almira Osmanović kao koreografkinja, Ika Škomrlj kao kostimografkinja, Dinka Jeričević kao scenografkinja, dok je glazbu skladao Đelo Jusić, a predstavu je grafički oblikovao Boris Bučan. Nas šest valjda zajedno imamo oko 500 godina (smijeh) i bilo mi je zanimljivo vidjeti što to mi danas možemo ponuditi djeci.
Kako uopće današnjoj djeci koja se rađaju s kompjutorskim mišem u ruci približiti bajku kakva je "Pepeljuga"?
To je veliko pitanje i nadam se da smo na njega uspješno odgovorili. No, važno je i da svi mi počnemo razmišljati u okviru ekonomije i tržišta. Ne može to više biti predstava s tri tone scenografije i sličnim stvarima, jer je važno da se ona i isplati. Moramo biti racionalni. Ovo je prekrasna priča. Mi smo samo slijedili ono što je napisano i pokušali smo je u vizualnom smislu približiti današnjoj djeci.
Kako ste odabrali taj vizualni ključ predstave?
Tu je ključnu ulogu odigrala Ika Škomrlj, koja je zasigurno naša najbolja kostimografkinja, a na njenu vizuru, koja je posve drukčija, nadovezalo se sve ostao. Puno smo svi razgovarali prije nego što smo počeli raditi i zapravo smo slijedili jedni druge. Po meni, to je pravi put jer u kazalištu nema soliranja. A ovdje smo naišli na sjajan glumački ansambl koji je slijedio i mene i sve moje suradnike.
Uvijek se snađemo
Kako ste izabrali Pepeljugu i Princa?
Oboje su mladi glumci, Karla Brbić i Jure Radnić, i oboje su u ovu predstavu došli preko audicije. Na audiciju za naslovnu ulogu došlo je desetak djevojaka, ali čim je Karla izgovorila prve tri rečenice, sve je bilo jasno, a tako je bilo i s Jurom.
Jesu li audicije idealan način za podjelu uloga, posebno kada su u pitanju mladi glumci?
Nadam se da ćemo se sve više okretati audicijama. Jedino što je pošteno u kazalištu jest tržište. Na zapadu točno znate tko koliko vrijedi, koliko ga treba platiti i koliko će novca donijeti kazalištu. Kod nas je sve poremećeno. Sapunice su poremetile mnogo toga, ali i ne samo sapunice. Kod nas u kazalištu nema tržišta, nitko ne zna tko su glumci u koje treba uložiti da bi kazalištu donijeli dobit. I to je šteta. To treba mijenjati jer treba se znati tko je kakve kvalitete i koga ljudi žele gledati. A mi doista imamo inflaciju glumaca. Sljedećih godina, iz svih naših akademija, dobivat ćemo pedesetak glumaca godišnje. Što će raditi ti mladi ljudi, u situaciji kada je svakim danom sve manje posla i sve manje sredstava za kazalište? No, spašava nas to što smo u ovom poslu svi sanjari. Nekako ćemo se snaći. Uvijek se snađemo.
>> Premijera Pepeljuge Jakova Sedlara idući petak u kazalištu Trešnja
koliko tvoj trash donosi?