U Podrumima Dioklecijanove palače otvorena je izložba poznatog splitskog umjetnika Nene Mikulića pod nazivom "Skulpturacije".
Sami ste smislili vrlo zgodan naziv izložbe. Izazivaju li Podrumi Dioklecijanove palače drugačiji pristup i posebno poštovanje?
Izmislio sam tu riječ jer je vrlo opisna, a umjetnik prolazi kroz razne varijacije i faze. Dioklecijanovi podrumi su ogroman prostor, nije se uopće moglo predvidjeti koliko će radova biti predstavljeno. To ne možeš unaprijed u potpunosti shvatiti dok ne staviš neki rad u prostor jer se potpuni dojam može doživjeti baš prilikom postavljanja. Između dvije skulpture i samog prostora uvijek se ostvari posebna sinergija koja utječe na konačan postav. Uostalom, i postav je "vrsta" slikarstva, to je komponiranje. Na kraju sam izložio ukupno trideset pet radova. U Podrumima sam bio stotinu puta u životu, međutim prije izložbe išao sam ih ponovno vidjeti. Naravno, ovaj put s potpuno drugačijim mislima. Moram vam reći da sam se gotovo prepao. Ta monumentalnost je nestvarna.
Niste izložili ni jednu sliku iako ste u osnovi slikar, odnosno završili ste slikarstvo?
U Podrumima Dioklecijanove palače nema nijedne slike jer tamo ne možeš ni brokvu zabiti. Nemoguće je. Morao bih ići na štafelaj, što izgleda vrlo loše. Kao da će se sve noge štafelaja srušiti. Zato su samo skulpture.
U proteklih godinu dana mnogo ste radili, otvorili ste čak tri izložbe?
Da. Ona u Muzeju grada Korčule još traje. Tamo se mogu razgledati dvije moje slike i deset skulptura i sjajne slike mog brata blizanca Dade Mikulića. U Korčuli izlažem samo dvije male slike da se, eto, vidi da znam i slikati. Ovo mi je druga izložba samo skulptura, prvu sam imao davne 2007. Bila je iznimno uspješna.
Relativno kasno ste upisali slikarstvo, s 34 godine. Međutim, još u ranoj mladosti pokazivali ste umjetničku crtu, počeli ste s karikaturom?
U ratu sam crtao karikature, a prve sam objavio s nekih osamnaest, devetnaest godina u Sprintu. Član Društva karikaturista Hrvatske postao sam 1985. Te karikature zapravo su povoji mog rada u vizualnom svijetu. Objavljivani su mi radovi u Vjesniku, Sprintu, Areni... Ovih sam dana gledao te karikature, ima ih u knjizi Međunarodnog festivala karikatura u Italiji. Na jednoj čovik lovi ribu. To je moj motiv. Likovi mojih današnjih skulptura mogu se prepoznati u tim ranim crtežima. Očito je da sam to nosio u sebi.
Imate li uzore i tko su ?
Nisam baš po sobi lijepio postere, ha-ha-ha. Ali, uzore imam, i to one čije radove apsolutno poštujem i druge koji su mi nekako senzibilno draži. Moj najveći respekt pripada Picassu, a što se ovog drugog tiče, njemačkom slikaru Georgu Baselitzu.
Gdje pronalazite inspiraciju, što je okidač za vaša iznimno zanimljiva djela?
Ideja se može roditi svugdje. Primjerice, na filmu, kad gledam romantični zagrljaj što baš u stvarnom životu i nije moguće detaljno gledati. Ili se prisjetim kako sam se nekad grlio s nekom ženom. Ideja može sinuti i dok spavam. Može mi samo kliknuti i nešto izmaštam. Inspiracija može biti i žena koja ide baciti škovace. Ili, primjerice, Palagruža: išao sam s nekim kolegama na jednodnevnu izložbu na Palagružu, što je fantastičan događaj. Plovili smo vojnim brodom i satima sam gledao tu ljepotu.Vidiš zapravo samo plavetnilo neba i mora, sve je plavo. I u cijeloj toj priči pojavi se jedan galeb u daljini, a Palagružu vidim kao točkicu. Taj galeb me fascinirao. Bio je divan, pametan, išao je u beskraj. Kao u onoj Oliverovoj pjesmi... I, čim sam došao doma počeo sam raditi tu sliku galeba, veliku oko dva metra. Velika slika je veliki rizik. Radim često na mediapanu i na odbačenim podnicama kreveta koje su odlične za reljef. Naravno, potrebna je dobra priprema u glavi. Ja sam vizualac. Hoću napraviti dobro umjetničko djelo. Tako sam, primjerice, na glavu žene stavio ribu, a stavljao sam i pitar s cvijećem. Volim oneobičiti rad, ali ne pod svaku cijenu. Najbitniji je rukopis.
Radite i u metalu?
Fizički mi je najteže raditi sa željezom. Išao sam u naš škver gdje su me učili variti. To je strahovito težak posao, divim se variocima kako izdržavaju. Ja skulpturu uradim začas, ali sam nakon toga satrven.
Volite i kuhati. Često na FB-u objavljujete svoje delicije?
Više volim kad spremam za nekoga, ali drago mi je i samom sebi skuhati. Meni je sto tisuća puta draže nešto napraviti od onoga "šta iman" u frižideru nego poći u restoran. To je najbolje i uvijek drugačije. Kuhanje je također umjetnost, ali ja još nisam na nekoj visokoj razini.
Može li se od umjetnosti živjeti?
Može odlično, ali ne može svatko. Puno slikara teško kuburi. Ja sam jako zadovoljan. Imao sam sreću da me publika voli i kupuje. Najviše stranci. Moja su djela u New Yorku, Singapuru, Münchenu, Beču...
A kaj su to škovace?