'Ožiljci života' naziv je nove i opet dijelom autobiografske knjige (izdavač V.B.Z.) našeg uglednog psihijatra i neumornog spisatelja Veljka Đorđevića čija će se promocija održati večeras u 19 sati u Novinarskom domu.
Kada netko uzme u ruke vašu novu knjigu “Ožiljci života”, što će ga dočekati?
Dočekat će ga 25 priča o ožiljcima na duši koje stječemo tijekom života, kako onih vezanih uz odrastanje tako i ljubavnih, onih koje stječemo tijekom našeg profesionalnog života te posebno onih koje nam nanose sredina i društvo u kojem živimo. Inspiracija su mi bili neki moji ožiljci, ali i ožiljci mojih prijatelja ili pacijenata, iako mislim da su sami opisi događaja manje važni, a puno važnije poruke o životu koje smo iz njih naučili. Mislim da su priče dosta životne jer su u velikoj mjeri stvarne, bez puno fikcije i svatko se može u njima pronaći.
Napisali ste u predgovoru: “Bolje je imati bolne ožiljke na duši nego proživjeti život netaknut”. Znaju li ljudi ovu životnu istinu?
Život je izazov i neprocjenjiv dar, a ljubav i bol u njemu dio su istog kontinuuma. Bogat, kreativan i sadržajan život neminovno u sebi nosi i brojne bolne ožiljke, ali, kao što sam i napisao, nema ništa ljepše od uzdizanja nakon životnih padova. Mislim da puno ljudi tu životnu istinu još nije osvijestilo, često previše jadikuju nad sobom umjesto da se pokrenu. U životu je najgore zaustaviti se. Osobno sam radostan što sam imao sreće družiti se s toliko iznimnih pojedinaca koji su promišljali i osjećali život i iz čijih sam iskustava jako puno toga naučio. Danas sam sretan što sam, iako mi se to nekad nije činilo, od života zaradio niz bolnih ožiljaka. Kakav bi mi bio život da je sve u njemu bilo predvidljivo, pravocrtno, sterilno, bez uzbuđenja i izazova, bez povreda, padova i uspona?! Imao bih osjećaj životarenja, a ne življenja.
Možete li kao psihijatar reći što u čovjeku ostavlja najteže i najdublje ožiljke, one koji ne zacjeljuju nikada?
Nažalost, u svojoj sam se 42-godišnjoj psihijatrijskoj karijeri zbog prirode struke naslušao baš takvih najdubljih ožiljaka, koje mi psihijatri nazivamo psihotraumom.
Slušao sam pacijente kako mi govore, primjerice, o tome da su bili seksualno zlostavljani u djetinjstvu, kako su preživljavali višestruke gubitke ili se i sami razboljeli od neizlječive i smrtonosne bolesti, ili one koji su proživljavali ratne strahote. Kad nosimo u sebi rane nastale traumom, one gotovo nikada ne zacjeljuju, a i kad zacijele, neki novi događaj koji će čovjeka podsjetiti na traumu opet će ih raskrvariti. Zato je i potrebna stručna pomoć da se trauma “proradi” i da ožiljak zacijeli. To je jedan od najtežih zadataka u psihijatriji i pravo je umijeće znati primijeniti psihoterapijsku tehniku i druge oblike liječenja da pomognemo osobi, ali i članovima njezine obitelji. Puno sam takvih primjera opisao u knjizi.
Za koje ste ožiljke vi zahvalni životu jer su iz njih proizašla neka znanja, iskustva, pouke?
U životu sam pretrpio niz udaraca koji su najčešće bili odraz tuđeg jala i zavisti, nerijetko i primitivnosti i neznanja. Od djetinjstva sam osjetljiv na nepravdu, osobnu i socijalnu, pa me pogađaju situacije u kojima ljudi oko mene pate zbog nanesenih nepravdi. Mogu biti zahvalan osobama koje su me odgojile i naučile da iz tih situacija izađem uzdignute glave, najčešće ponosniji i prkosniji. Često kažem da treba “pričekati da ode mutna voda jer će nakon nje naići i čista”. Nažalost, mnogi nemaju strpljenja i ne izdrže, nešto napuste ili se toliko slome da razviju i psihički poremećaj. Mislim da sam upravo ovom knjigom pokušao odgovoriti na ovo pitanje. Zato sam je, nakon 25 priča, završio poglavljem “Svitanje”, čime sam želio pokazati da se trebamo okrenuti prema novom danu.
Koliki je na vas ožiljak ostavilo to što ste silno htjeli studirati režiju, no pod pritiskom roditelja ipak ste završili studij medicine?
Mislim da je to moj velik ožiljak, samim time što o tome razmišljam sve do danas i često o tome i pišem. Zapravo, najveći je ožiljak to moje odustajanje, moje neslušanje samog sebe. Naravno, s vremenom sam jako zavolio i medicinu i nekako se “našao sam sa sobom” izborom psihijatrije, koja ipak možda najviše u medicini povezuje znanstveno, humanističko i umjetničko. Vjerojatno će mi ostati neostvarena želja da i ja u životu nešto režiram, ali nitko mi ne može uskratiti da o tome maštam. Uostalom, puno mi kolega govori da sam ja i tijekom svojega profesionalnog hoda, a osobito kao voditelj autorskih radijskih i televizijskih emisija te kao predsjednik brojnih domaćih i međunarodnih kongresa, puno toga i režirao.
Svako povijesno razdoblje nosi u sebi i neke okrutnosti. Sagledavajući našu današnjicu i vrijeme u kojem mi živimo, čime mi danas jedni drugima nanosimo najviše ožiljaka?
Vrijeme u kojem živimo zaista je puno izazova kojih danas još i nismo svjesni i tek će ih generacije iza nas opisivati u povijesnom kontekstu. Smatram da živimo prebrzo, tehnologija se razvija brže od evolucije mozga i često se međusobno ne osjećamo i ne razmišljamo o potrebama drugih. Imam osjećaj da nekako nestaju odnosi među ljudima i da se gubi socijalni kapital. Svakodnevno svjedočimo bešćutnosti, grabežu, netoleranciji, brojnim ratovima i velikim društvenim nepravdama. A najveći ožiljci nastaju kad nas povrijede pojedinci, institucije i zajednice kojima smo vjerovali. Najteže mi je što danas kod mnogih vidim gubitak nade u bolje sutra. Na tome svi zajedno trebamo raditi.
Mnogi će reći da je pisanje, osobito o onome što smo osobno proživjeli, također vrsta terapije. Što je za vas pisanje?
Pisanje je meni zaista i neka vrsta terapije. To su trenuci u kojima se susrećem sam sa sobom, vodim unutarnje dijaloge i nesvjesno stavljam na papir ono što me muči i što bi vjerojatno ostalo potisnuto da nije napisano. Uživam u pisanju i uvijek se nakon toga osjećam kao da sam i sebi olakšao dušu. Pisanje je za mene i dugo putovanje u kojem se možemo prepustiti svojoj mašti i fantazijama te iz svoje sobe i svojeg računala putovati svijetom.
Na zagrebačkoj ADU inicirali ste kolegij Simulirani pacijent. O čemu je točno riječ?
U ovom se kolegiju studenti glume trebaju pripremiti za uloge u kojima će glumiti pacijente s različitim dijagnozama, a s njima trebaju znati komunicirati studenti medicine i zdravstveni profesionalci. Simulirani pacijenti koriste se već dugi niz godina u edukaciji u svijetu i to je nešto što našoj zemlji nedostaje.
