Nakosani češnjak natopljen u maslinovu ulju i decilitar crnog vina. Tako je desetljećima, ako ne i stoljećima, izgledala večera težaka koji su radili na škrtoj zemlji, na kojoj je maslina uspijevala gotovo čudesno. plod masline bio je pravo blago, a samo drvo na Mediteranu oduvijek se smatralo svetim, bilo je simbol mira, mudrosti, snage i plodnosti. Puno je simbolike u toj biljci koja se često spominje i u Bibliji. Njezina grančica bila je nakon općeg potopa po golubici donesena Noi. Njome je narod pozdravio Isusa prilikom svečanog ulaska u Jeruzalem. A tragova maslina iz Isusova doba još ima na hrvatskom tlu, u lunjskom masliniku na Pagu, gdje stoji drvo staro čak dvije tisuće godina. Masline su, dakle, s nama otkako postoji čovječanstvo, a područje rasprostranjenosti kod nas obuhvaća Istru, priobalni pojas Kvarnera i otoke te priobalni pojas Dalmacije s otocima. Hoće li sam plod, pa i ulje, biti malo gorči
ili ne, ovisi o tome gdje maslina raste, a pita li se Flos Olei, najopsežniji vodič kroz najbolja svjetska ekstradjevičanska maslinova ulja, najbolja je svjetska maslinarska regija za uzgoj – Istra, gdje je proizvodnja maslinova ulja počela prije nekoliko tisuća godina. Brijuni, Barbariga i Poreč još su od antičkog doba poznati kao lokacije na kojima su se nalazile antičke uljare i pogoni za proizvodnju amfora u kojima se prevozilo maslinovo ulje. A njegova čarolija zasigurno je osvojila i oca glavne protagonistice naše priče Aleksandre Vekić kad je u 75. godini odlučio da se želi baviti maslinarstvom i zasadio prvu maslinu u voljenoj Istri te osmislio i izgradio vlastitu uljaru na mjestu s kojega pogled dotiče more. U već spomenutom vodiču Flos Olei maslinovo ulje gospođe Aleksandre iz uljare koju je nazvala Mate, po svom ocu od kojeg je preuzela posao, već godinama drži najbolje mjesto među hrvatskim maslinarima, a to je imanje, prema najnovijem izdanju, proglašeno imanjem godine te su prvi puta postigli zavidnih 100 od 100 bodova i tako se našli među devet od 500 ulja iz cijelog svijeta koji su uspjeli postići maksimalan broj bodova. Točnije, riječ je o ulju nazvanom Bianca Bellezza, a dobiveno je od ploda autohtone sorte istarska bjelica. Odlikuju ga intenzivno izražen voćni miris po svježem, zelenom plodu masline, ali i složene mirisne note po tek pokošenoj travi, listu rajčice i svježem zelenom bademu. Početan blagi okus mijenja se u krepku i postojanu gorčinu i pikantnost, koje su nježno uravnotežene i skladne. Dugo se u ustima osjećaju naglašene, svježe note na badem, pokošenu travu, ljutu papričicu i artičoku. Zbog svoje čistoće, odlično se sljubljuje s ribom i mesom na žaru te juhama, kao posljednja dorada jela, a iz uljare ga preporučuju u kombinaciji s tek dva zrnca autohtonog cvijeta soli ili uz predjela od rakovica i dimljene ribe, kremaste juhe od mahunarki, slana tijesta s povrćem, rižota s divljim šparogama te sladoled od jogurta ili čokolade.
Atlas svjetskog maslinarstva
U vodiču Flos Olei za 2024. godinu Istra je prisutna dvadeseti put zaredom, a od 57 maslinara iz Hrvatske, 56 ih je iz Istre. Flos Olei svojevrsni je atlas svjetskog maslinarstva, a potpisuje ga poznati novinar i enogastronomski kritičar Marco Oreggia u suradnji s Laurom Marinelli, novinarkom specijaliziranom za područje enogastronomije. Međunarodnog je karaktera, a postoje tri izdanja:
talijansko-englesko, talijansko-kinesko i talijansko-španjolsko. Autori prilično hvale Hrvatsku, posebno Istru, te ističu da je vrlo pogodna za uzgoj maslina zbog povoljne klime i izvrsnog sastava tla. Navode da se diči rasprostranjenošću maslinika uz obalu, u Dalmaciji, na otocima i prije svega na istarskom poluotoku. Naglašavaju i da se posljednjih godina bilježi izniman porast maslinarskih nasada te snažno ulaganje u tehnologiju posljednje generacije, što dovodi do odlučujućeg kvalitativnog rasta finalnog proizvoda. Najmoderniju tehnologiju koriste i u masliniku uljare Mate, gdje svako drvo protrese robot pa masline padaju na mreže te time olakšavaju berbu, koja je u vrijeme pisanja ovog teksta bila u tijeku, a i preradu prati suvremena proizvodnja, iako se stručnjaci koji se brinu o maslinama služe tradicionalnim metodama. Princip je svake godine isti – masline, nakon što se uberu, već isti dan idu u preradu.
– Otac je bio vezan za kulturu hrane, plodove koje ti daje zemlja, maslinu pogotovo, pa i njezinu simboliku. Bilo mu je to, moglo bi se reći, urezano u DNK. Maslina je samostalna, ako je napustiš, sama će se brinuti za sebe, za razliku od vinograda koji može trajati stotinu godina. Moj otac volio je tu samostalnost, jednako kao što je i ja volim. On mi je usadio ljubav prema hrani, oko toga se sve vrtjelo u našoj kući. Roditelji su voljeli ugostiti ljude, voljeli su im ponuditi ono što su skuhali – govori Aleksandra Vekić koja je odrasla u Trstu uz sestru i brata te majku sa Sicilije i oca, Dalmatinca iz Poljica ponad Makarske. Kad se Mate odlučio baviti maslinarstvom, prvo je zasadio dvije tisuće stabala na obali između uvale Dajla i Savudrijskog rta, točnije podigao je imanje u Zambratiji i veliki maslinik u Karigadoru, a danas na 70 hektara imaju zasađenih 27 tisuća stabala od kojih prosječno godišnje dobiju 30 tisuća litara ekstradjevičanskog maslinova ulja, ovisno o godini. Ulje dobivaju od sorti frantoio, leccino i pendolino, ali i autohtonih buže, istarske bjelice i karbonace, a glavno tržište im je Italija.
Matina se ljubav prema maslini rodila u Toscani, gdje je Vekić proveo dio života koji ga je sudbinski obilježio odredivši mu buduće odluke. Dobar dio života radio je kao talijanski proizvođač tekstila, a zemlju u Zambratiji kupio je još potkraj 1940-ih kad je to područje bilo dio tzv. Zone B Slobodnog teritorija Trsta. U Italiji je Vekić stekao pravo poslovno carstvo. Iz rodnog kraja se 1926. s roditeljima preselio u Osijek, kao dvogodišnjak. Nakon II. svjetskog rata zaposlio se u osječkoj tekstilnoj industriji kao komercijalni direktor, ali uskoro je napustio Jugoslaviju. Zaposlio se u talijanskom tekstilnom gigantu Marzotta, kao zastupnik za istočnoeuropsko tržište, a s vremenom i sam je postao tvorničar, sagradivši prvu vlastitu tvornicu tekstila najprije u Trevisu, a uskoro još jednu u Toscani, pa u Pordenoneu i Udinama. Najviše novca zaradio je izvozom tekstila u Poljsku, Mađarsku, Bugarsku, SSSR i Rumunjsku. Čitavo to vrijeme dok se bavio tekstilom znao je da će, makar u starosti, u Istri posaditi maslinik.
Uljaru dao na raspolaganje svima
– Jedan od razloga zašto je moj otac uložio u uljaru je to što je htio da mali proizvođači imaju gdje preraditi masline. Tako je na početku uljaru dao na raspolaganje svima, i to besplatno. Te prve godine moj je otac imao samo 180 kilograma maslina. Onda su u našu uljaru dolazili maslinari iz Poreča i okolice. Jednostavno je htio razvijati tu granu poljoprivrede. Njegov je cilj bio razvoj poljoprivrede u Istri, ali ne samo u Istri. On je beskamatnim kreditiranjem podupirao paške sirare, akvakulturu – prisjeća se
Aleksandra te dodaje da nije znala puno o maslinarstvu kad se 2009. otac razbolio pa mu je došla pomoći u berbi. Do tad je radila kao medicinska sestra, najprije u bolnici u Švicarskoj, a potom deset godina u međunarodnom Crvenom križu u Ženevi. Tamo je radila na raznim projektima za Gruziju, Etiopiju, Afganistan, Ruandu, Zimbabve... A onda je te 2009. počeo, kako sama kaže, “njezin drugi život” – došla je na imanje i ondje ostala.
– U onome što nisam znala raditi pomogli su mi stručni ljudi koje sam okupila oko sebe. Uspjeli smo jer nam nije bio cilj zaraditi novac, nego napraviti dobar proizvod. Perfekcionist sam i sve što radim, radim najbolje što mogu – govori Aleksandra te dodaje da od samih početaka prakticiraju ekološki održiv uzgoj. Predstavnik tvrtke Marko Marković dodao je da su prvi biocertifikat dobili još 2017. godine, a prisutni su i u drugim svjetskim vodičima. Osmislili su i dva ulja od naranče i limuna, koji se rade od bioloških agruma koje kupuju na Siciliji. Ovi proizvodi odlično oplemenjuju slastice, a nekoliko kapi savršeno pašu i u džin-toniku.
