Najbolji je pogled na topovsku kuglu u zidu riječke katedrale sv. Vida iz kafića. Sjedim s Riječanima za stolom, a oni mi objašnjavaju pokazujući kuglu lijevo od vrata. Vidi se na svakoj fotografiji, ali treba znati kamo gledati. Priču ima i kafić u kojem sjedimo:
– Nedavno je ovdje bio Rus, ima tome dvije godine, koji je proučavao djelatnosti po prostorima te nam kazao da je upravo ovaj kafić Bard najstarije mjesto u Hrvatskoj na kojem se obavljala ugostiteljska djelatnost. Dakle, tu se još od kraja 18 stoljeća, recimo 1790-ih, pilo pivo! – hvale se.
Nastavljamo priču na ono što se malo zna:
– Brod Carpathia plovio je na redovnoj liniji New York – Rijeka pa je tako spašavao i preživjele s Titanica. Kad su se riječki pomorci vratili kući, donijeli su i jedan prsluk za spašavanje s Titanica. Pazi, s Titanica! Desetljećima je stajao u nekom podrumu, a otkrio ga je jedan Švicarac pa su ga restaurirali, danas je u Pomorskom muzeju. Mi kao da se toga sramimo, a drugi bi od tog izloška, jedinog u Europi, napravili spektakl...
Do plaža treba putovati, ručnik je u autu, treba otići na Kantridu, Preluk, Kostrenu. Pričaju kako im nedostaje večernje zabave, da više nema ni Hartere. Kreće Rijeka ubrzano turističkim stopama, radi se, otvaraju nove atrakcije, centar je pun hostela. Split im može biti primjer, bili su tranzitni grad pa postali – destinacija. Ide Rijeka u tom smjeru, do 2020. imaju vremena, kad će biti europska prijestolnica kulture. Spuštam se na Korzo. Naoblačilo se, a jedan Riječanin veselo kaže:
– Uh, mogla bi kiša. Grad živi kad kiša padne, krcat je. Ma mi Riječani navijamo za kišovito ljeto jer onda nam je grad pun! – objašnjavaju mi. Za to još nisam čuo, ali logike ima.
>>Kompjutorski retro obračun s vlasnikom muzeja ‘Škicni i bocni’
Zaštita Sv. Vida se moli za vrijeme grmljavine i nevremena. Molite Riječani!