U Klenovici jezičac s vage radi dan i noć, kako i ne bi kad je to mjesto ribara rekordera, gotovo svaka kuća ima jednoga ili dvojicu. Trojicu ili četvoricu...
U mjestu ribara i kapetana od svega tri stotine stanovnika nedaleko od Novog Vinodolskog love se hobotnice teške dvanaest kilograma, hlapovi teži od pet kilograma i tune teže od 250 kilograma. Tu je more sve, a gotovo svi se prezivaju – Cvitković.
Osmero ljudi, jedan rak
– Stric Nikica Cvitković bio je jedan od najslavnijih ribara na Jadranu. Za njega je cijela obala znala! A dobio je i kip za života, imao ga je 15-ak godina prije nego što je umro. Pa to je samo Tito imao. Bio je legenda ribarstva, eto kipa tamo u luci. A štos je da je bio i mornar na Titovu "Galebu", bio je i u Indoneziji, pričalo se da su tamo zmije jeli... – kaže Nikša. Dakako, Cvitković. Prezimena više nećemo ni pisati. Svi su Cvitkovići! Čak i kad se djevojke iz mjesta udaju, ne moraju mijenjati prezime.
– Nikica je za jake bure spasio kipara Angela Angelkova i njegovu suprugu Šteficu i, kad smo slavili 300 godina ribarstva u Klenovici, on je radio brončani kip ribara pa je rekao da će, u zahvalu za to što ga je stric spasio, lik imati izgled Nikice Cvitkovića – govori Nikša.
On je kapetan na jahtama već dva desetljeća, vozio je tenisača Thomasa Mustera u St. Tropezu, ali i Eddyja Merckxa, biciklista s više od 500 pobjeda koji je u doba Muhammeda Alija bio ponajbolji sportaš svijeta, bolji i od Cassiusa Claya...
– I djed Mile i stric Viktor bili su kapetani, što bih ja drugo? Obišao sam cijeli Mediteran, gotovo svako mjesto, i zaista mi Hrvati imamo najljepšu obalu. Ipak, najljepše je more na Sardiniji! Tamo su uvale divne, bijeli pijesak, europski su to Karibi. Plovio sam s obitelji Palfinger, poznatoj po dizalicama, 12 godina, i nismo uspjeli vidjeti cijelu našu obalu. Toliko je uvala i otoka da je to gotovo nemoguće. Gotovo svaku jahtu koju sam vozio dovezao sam i u svoju Klenovicu, najveća je bila "Follow me V", duga 46 metara, a danas sam u Monacu kapetan na jahti od 55 metara – kaže.
Hvataju li ribu i kapetani?
– Kako ne! Kum Marko i ja uhvatili smo hlapa od 5,2 kilograma. Osmero nas ga je jelo, a nećakinja Nika, koja se školuje u Splitu, kad je pokazala koliki je bio oklop, doznala je od profesora da je taj hlap bio star između 40 i 45 godina. Pojeli smo ga tu na boćalištu, osmero nas najelo se od jednog raka!
Na moru su ovdje svi, i domaći ribari i kapetani, a dakako, i turisti. Eduard Cvitković ribar je s kojim na brodu "Sipar" danas love osmorica domaćih ribara, ponos su klenovačkog ribarstva. Na obali nema nikoga, tek ovi što moraju raditi u restoranima Navigare, Pod Orajom, Adriatic, u pizzeriji Filipo, Snack Baru, Stella Marisu... Najbolja kava tu se pije u kafiću Laganini, a tu su i Porat i Pod voltom. Imaju i kamp, on im je forte za dolazak turista, te pansion Lustura (što znači periska).
Ivan Cvitković (31) bio je sedma generacija ribara. Hvatali su i otac Robert, djed Roko, pradjed, prapradjed...
– Druželjubivi smo i pristupačni! To nam je forte... – kaže Ivan, kojeg cijelo mjesto zove Jura.
Njegova je obitelj ribarski brod "Kremenik" preuredila u turistički brod pa voze turiste u Vrbnik, na fiš-piknik, na noćne panorame, u Bašku na Krk i na plivanje na plažu Sv. Marak.
Luka kakvu nema Jadran
U mjestu je veselo i zimi, imaju Klenovačke maškarone, djevojke se oblače u nošnje. Cvitkovići su na moru, a gore su Kalanji i Miletići ispod magistrale, koja vodi od Novog prema Senju. Nedavno su dobili i dva lukobrana, gat s novim vezovima, a takva luka ne postoji nigdje na Jadranu, s obzirom na to da nemaju trajektnu prugu.
Bit će to mala marina, a lukobrani su u bijelom mramoru. Ljeti im se pridruži oko tri tisuće turista. More je tu nešto hladnije nego u Crikvenici, jer puno je izvora, no izrazito je čisto. A što raditi? Kupati se i jesti ribu. To je to...
