Motivacija je riječ latinskog porijekla, a dolazi od glagola movere što znači kretati se. Laički je možemo opisati kao pokretačku snagu koja nas navodi na određenu aktivnost.
Tijekom procesa učenja, motivacija je jedna od najvažnijih komponenti koja djeluje na ishode učenja, ali je istodobno i jedna od najtežih komponenti za mjerenje. Drugim riječima, čimbenici koji utječu na to hoće li netko učiti ili ne zaista su raznoliki.
Kao što većina ljudi zna, motivacija se globalno može podijeliti na intrinzičnu i ekstrinzičnu.
Intrinzična motivacija je unutarnja motivacija, odnosno nešto što nas potiče da učimo radi vlastitog interesa, užitka u učenju, potrebe za znanjem, osjećaja uspjeha itd.
Motivacija za učenje se obično proučava na dvije različite razine:
opća motivacija za učenje – trajna dispozicija motivacije koja se očituje kao težnja za usvajanjem znanja i vještina u različitim situacijama učenja (trajna dispozicija znači da će, ako se jednom razvije, opća motivacija za učenje trajati cijeli život u različitim područjima života),
specifična motivacija za učenje – motivacija učenika za usvajanjem sadržaja u jednom određenom školskom području.
Najvažnija razlika između opće i specifične motivacije je ta da opća motivacija ima izvor u samome učeniku te je rezultat njegovog iskustva sa školom i učenjem, dok je specifična motivacija više ovisna o vanjskim činiteljima (npr. sadržaj koji se uči, ponašanje učiteljice).
Motivacija koja ima izvor u samoj osobi i koja je potaknuta unutarnjim željama, potrebama i interesima je stabilna kroz vrijeme te je puno važnija za ostvarivanje nekog cilja nego motivacija koja ovisi o vanjskim čimbenicima. Ako se vanjski čimbenik ukloni, motivacija za ostvarivanjem određenog cilja će vrlo vjerojatno nestati.
Sve o tome kako naći motivaciju pročitajte na portalu Kreni zdravo
