Gladni putnici na D-1 znaju gdje treba stati i okrijepiti se. Mi koji se često vozimo kraj Ondića, Bruvna, Deringaja, pa preko Kijeva, Vrlike sve do Hrvaca i dalje prema Cisti Provo (i natrag), dobro znamo za kninska “Tri lovca”, gračanski “Zagi”, plitvičku “Ličku kuću”, rastočku “Mirjanu” ili “Savića” u Krnjaku. Na kultnoj hrvatskoj “route 66”, staroj cesti prema moru slavnoj po vizurama, ali i gastronomiji, pojavio se novi igrač. “Petar” u Rastovači, neposredno prije Plitvičkih jezera. Pa da vidimo...
S Oliverom uz vino do jutra
– Janjeće kotlete nećete naći nigdje na D-1, nego samo ovdje! Poslužujem ih bez pribora. Gost dobije tek limun i vodu za pranje ruku... – govori Daniel Krizmanić (38).
Najbolji je restoran Astoria: Sezona je iznad očekivanja!
Zašto ne vilicom i nožem?
– Nije isti okus. Ne uživa gost isto... A ni patke nema nigdje na staroj cesti, osim kod mene...
Jesu li patke iz Nacionalnog parka, s jezera Kozjak?
– Hehe, ima ih tamo, dobro ste to primijetili. Ali ne, ne... Ne smije se. Mogao bih, istina po mraku u lov na patke, odrastao sam ovdje, znam svaki puteljak, ali nije red. Čuvamo naš Nacionalni park! – smije se Krizmanić.
Vlasnik restorana radio je godinama u Hotelu Jezero, zatim zagrebačkom Antunoviću, sesvetskom Phoenixu, učio zanat.
Kojeg se gosta sjećate?
– Olivera! Bila je tu na Plitvičkim jezerima u hotelu Jezero neka gala večera. Kad smo završili, kolega Petar i ja, eto ne mogu ja bez Petra, s četiri butelje vina izlazili smo iz hotela. I naletimo na Olivera.
I on vas zaustavi?
– Da! I kaže: “Dečki, kamo s time?” I mi rekli: “Idemo popiti čašu-dvije vina prije spavanja”, radili smo cijeli dan. A on kaže: “Ne može bez mene! Idem i ja!” Mi odmah otvorili jednu butelju, pa drugu, pa treću... I eto ti jutra. I onda smo otvorili i četvrtu. Što sad! Pa jednom se druži s Oliverom!
Zašto ime restorana Petar? Po Petru Svačiću? Prvom papi svetom Petru?
– Po Krizmaniću! Petar je bio moj djed. I djedov praunuk, moj sin, zove se Petar. Po djedu se zove restoran, po čovjeku kojeg je znao cijeli kraj, kultnom konobaru Ličke kuće. U kraju, što god je trebalo, zvalo se njega. Od podizanja crkvi do pomoći oko kuće i drva. I uvijek je moj djed sanjao ne bi li otvorio vlastiti restoran, no nikad to nije dočekao. I danas, 50 godina kasnije, restoran Petar radi. Imam otvorenu kuhinju, kuhinja se nalazi u sredini terase, svi gosti vide kako mi radimo janjeće kotlete ili u peki vepra, teletinu, janjetina, svinjsku koljenicu, rebra... – govori .
Iza njega je vatra, pecara od tri metra širine.
– Djed moj je radio na otvorenoj vatri, radim i ja – kaže Daniel Krizmanić (38).
U kući u kojoj je restoran na turiste su navikli. Kraj je ovo Plitvičkih jezera, štoviše restoran je u Nacionalnom parku, u kojem boravi više turista nego u Dubrovniku, Rovinju, nema tog mjesta u zemlji kuda prođe turista kao na Plitvicama... Pa tako i pokraj restorana “Petar”.
– Baka Anka iznajmljivala je tu sobe još od sedamdesetih, bilo je već to doba modernog turizma, svaka je soba imala vlastiti toalet. Djed je uvijek govorio kako bi želio kuhati za njih, imati restoran. No, papirologiju nikad nije uspio riješiti.
Tko vam je ovdje bio najpoznatiji gost? Pamtite li kakvog stranca?
– Gosti su, u pravilu, stranci. I sjećam se da je jedan dan došao Korejac Cho Yang-rai, čovjek koji je vlasnik tvrtke “Hankook” koja proizvodi gume. Sjeo on, zaštitari kraj njega i – spavaju! Sve dok nije došla hrana malo odspavali, pojeli, te...
...jesu li imali Hankook gume na automobilu?
– Nisam provjeravao, bila je gužva na terasi, ali pretpostavljam da jesu. Eto ne znam ni koje ja imam na autu (smijeh). Nego, to sam zapamtio, kad je odlazio, čovjek je platio karticom. Međutim, na kartici nije bilo ni – imena banke, ni imena vlasnika, ništa. Bijela kartica. Prazna. Ni slova gore. Provukao sam, prošla...
Tko su najbolji gosti na Jezerima?
– Kinezi! Jedan naruči osam jela! Domaću juhu od pivca i ličku juhu. Pa drniški pršut, carpaccio od grdobine. Pa onda T-bone steak, mlada pačja prsa, palačinke i tortu od basa sira.
Gladni su? Nisu jeli danima, još od doma u Tianjinu ili Shenzhenu?
– Ne! Naručuju toliko samo da bi hranu slikali, vjerojatno za Instagram ili neke njihove društvene mreže. Poslikaju hranu, ali i na kraju sve to pojedu. Nema gosta do Kineza, pa to su najjači gosti!
Radi li i sin Petar u restoranu nazvanom po njegovu pradjedu?
– Zanima ga! Ima 11 godina, kupio sam mu i kuharsku košulju. Zna neki put odnijeti do stola košaricu kruha, pomoći servirati stol. Kćeri Evi je sedam godina, a Luku 1,5. Gospođa Martina pomaže, ali sad je s djecom...
Forte su “Petra”, spomenuli smo, patke, što se jede?
– Pačja prsa u umaku od šljiva i brusnica. Šljive su domaće, imam svoj šljivik s 90 stabala šljive te 70 stabala šljive viljamovke
A što s ostatkom patke?
– Pašteta.
Francuska?
– Lička pačja pašteta! Kakva francuska... Patku kuham 12 sati, po deset patki u lonac, dodajem lovorov list, krupni papar i sol. Kad se to skuha, dodajem vrhnje, majonezu, čili papričice, kisele krastavce i svježe vrhnje. To je lička pačja pašteta koju gost jede kao besplatan couvert. I sir je od OPG-a Turkalj iz Klanca. Imaju čudo od sireva, od skute, sirutka, base, kuhanog s vlascem, ljutom paprikom sve do sira Glavan, koji sazrijeva i do devet mjeseci.
McDonald’s neće u Liku
A šljivovica? Ostane li šljiva i za rakiju ili se sve pojedu uz patke i savijače?
– Tu u Lici kažu: “Rađamo se sa šljivovicom, umiremo sa šljivovicom.” Nema Ličanina koji nema drvo šljive u vrtu. To je isto kao da nemaš mačku u kući. Moraš imati šljivu i ličku kapu! Eto, moja je na glavi – govori.
Kad će McDonald’s u Liku? Nedavno se otvorio novi u Rovinju. Stiže li i na Plitvička jezera?
– Pa Kinezi tu traže samo domaće! Ne znam bi li to išlo... Sumnjam. Teško. Uozbiljimo se.
Odlični trendovi turističkog prometa: U kolovozu ostvareno 93% rezultata iz 2019.
