Trajekt. U Zaprešiću. Oznaka vodi s glavne ceste prema Savi. Isti prometni znak na koje smo navikli da vode prema Valbiski, Brestovi, Prizni, Prapratnom, Starom Gradu..., tu je – tik ispod Sljemena. Pa da vidimo. Par minuta vožnje od centra Zaprešića, cesta je sve uža, do trenutka kad pukne pogled na rijeku. Dolje na Savi već se plovi. Nije baš pravi trajekt, riječ je o riječnoj varijanti – skeli.
– Ajmo, ukrcaj! – govori nam skelar.
Ali, samo je naš auto, čekamo li druge, da se skela napuni? Kažemo kapetanu da imamo vremena.
– Ma kakvi. Krećem odmah, ja vozim i jedan auto. Krećem i ako dođe samo jedan bicikl. Nema kod mene voznog reda. Čim stigne putnik, idem preko. I jednog pješaka vozim odmah – govori veselo.
Špek, kobase i grah za gablec
Pristajemo za pet minuta na drugu stranu, ova skela povezuje Zaprešić i Samobor. Putnika, novih, trenutačno nema. Podne je, gužva će tek uslijediti, bit će za koji sat skelarski “rush-hour”, kad ljudi krenu s posla.
Renato Vrančić (49), skelar, zove u kućicu na brodu, svojevrsno kapetansko mjesto, i otvara hladnjak.
– Eto, ovo je danas za gablec – pokazuje i vadi. Komad špeka, jedna kobasica i limenka graha.
– Gladan? – pita Renato.
Ne, hvala, dobar tek.
Nije se splavar dugo odmarao, ubrzo pojavio se putnik na traktoru s prikolicom. Dvojica u autu, jedan na motoru.
– Ajmo, ukrcaj! – izgovorio je stoti put ovaj tjedan.
Vozeći natrag prema Zaprešiću, priča:
– Mama Dragica bila je splavarica. Bio je splavar i moj otac. Danas je najstariji splavar moj brat Miro. Što bih ja drugo radio? Evo, počeo sam s 11 godina raditi tu na splavi. Nikad oca nisam pitao za džeparac, uvijek sam imao novac koji sam zaradio kao klinac na splavi. I danas, 38 godina kasnije, i dalje sam tu – govori i dodaje:
– A to je posao teži od građevine, teška je to šljaka. Nije problem kormilo, već što je Sava nepredvidljiva, vodostaj se stalno mijenja, a onda moram podizati pristanište, pa ga spuštati, težak posao...
Ulazimo u priču, a on objašnjava da se svi splavari koji voze “savski trajekt” prezivaju – Vrančić. Nisu svi obiteljski povezani, iako voze i braća, no istog su prezimena.
– Svi smo iz istog mjesta, evo tu preko puta iz Medsave... I što ćemo nego doslovce živjeti na Savi.
Osim Renata, putnike i turiste na ovoj 110 četvornih metara velikoj splavi voze njegov brat Miro, te Ivan, Ivica i Željko. Svi su Vrančići.
– Nekad je to bio posao za žene. Samo su gospođe bile splavarice. Dok još nije bilo asfalta i ceste, splav su najviše koristili poljoprivrednici. Tada se i manje vozilo, a danas, kako krati put barem 15 kilometara, stalno netko prolazi.
Skela na kojoj se vozimo je sedma koja vozi na ovih stotinu metara Save. Prva je krenula 1943., posljednja skela izdržala je pune 42 godine, a ova nova izdržat će do...
– Ma vozit će barem još 50 godina, ova skela na kojoj smo sad. Do 2070. godine! Nas više neće ni biti, a ona će ploviti – govori Renato.
Kuda idu divlje svinje
Prisjeća se štoseva s plovidbe:
– Kad ide svadba, tad je gusto, moraš paziti da ti netko od veselih svatova ne sklizne u vodu – smije se Vrančić pa dodaje:
– Vozio sam ja i cijelu nogometnu momčad! Autobus Intera dovezao je igrače do obale rijeke, a zatim su se nogometaši iskrcali pa sam ih ja prebacio preko puta na trening. A dečki vrijedni milijune eura! Morao sam biti oprezan – veselo će splavar.
– Vozila je splav i Titovu štafetu sedamdesetih. Pa tu se snimao i film “Kuda idu divlje svinje”. Jesi to gledao? Pa “Smogovci”... Ma mi smo ti filmske zvijezde! Jedna moja fotografija dobila je čak nagradu za najbolju fotku na izboru u Turopolju! Slavni smo...
Priča splavar pa stane pred objektiv.
– Eh, bez cigarete nema fotke. Pa i za HRT, kad su snimali neku priču, izjavu sam dao s cigaretom u ruci...
Pozdravljamo se sa splavarom, vrijeme je prošlo, odradili smo možda i deset rundi gore-dolje Savom. Ide to, ni ne okrene se putnik, a već je na drugoj obali. Doživljaj je to rijedak u našoj zemlji. Ima splavara, no sve ih je manje, može ih se nabrojiti na prste. Posao splavara postao je – egzotičan.
– Bit će mladih, za plovidbu nema brige – dodaje splavar.
U Zaprešiću, eto, imaju i – “trajekt”. Uz priču o banu Josipu Jelačiću, o dvorima, konjima i golfištima, turist ovdje može doživjeti i ovakvo iskustvo. Vožnja na splavi prava je egzotika. Zgodan štos. Za turiste uspomena, za lokalce i putnike spas.
Zaprešić
Urednost, izgled mjesta, čistoća, okoliš 8
Kvaliteta i raznolikost smještaja 7
Kvaliteta ugostiteljske ponude 9
Gostoljubivost i susretljivost domaćina 9
Večernja zabava i provod 8
Kulturni i rekreativni sadržaji 10
Opskrbljenost i šoping-ponuda 10
Turistička ponuda tijekom cijele godine 8
Inovativnost, originalnost i autohtonost 7
Opći dojam 8
Ukupna ocjena 84
Poredak - kontinent
1. Koprivnica 86
2. Plitvička jezera 85
3. Osijek 85
4. Varaždin 85
5. Fužine 85
6. Slavonski Brod 85
7. Gožnjan 84
8. Krapinske Toplice 84
9. Zaprešić 84
10. NP Krka 82
11. Imotski 82
12. Sveti Martin 82
13. Bjelovar 82
14. Petrinja 81
15. Ozalj 79
16. Vransko jezero 77
17. Slatina 76
18. Kutjevo 74
19. Brinje 71
20. Vinkovci 68
Jeste li znali?
Udaljenost između Zagreba i Zaprešića iznosi ravno - jedan kilometar! Gradovi susjedi imaju doslovce ploče jednu pokraj druge
Plus i minus
PLUS
BLIZINA - Za izletnike, turiste iz metropole, doći do Zaprešića - mačji je kašalj. Vlak, bicikl, ma može se i pješke. Susjedi su nam baš blizu, nadohvat ruke
MINUS
REKLAMA - Zaprešiću nedostaje mamac za turiste. Mnogi odlaze u Samobor, Zagorje ili klasične turističke destinacije. Zaprešić zaobilaze. Ima ovdje događanja, no treba ih bolje razglasiti