U kazališnoj kavani u karlovačkom Zorin domu kraj prozora sjedi Giulio Settimo (27), Talijan koji je ne tako davno došao u Hrvatsku a da nije znao ni riječi našeg jezika. Danas je Karlovčanin.
– Ma nisam ja znao ni engleski, sporazumijevao sam se, doslovce, rukama i nogama. Jedino što sam znao kad sam došao iz Trsta na prijamni na Umjetničku akademiju u Osijek bilo je par stihova pjesme “Žene pod ohahom” – kaže Settimo pa se odmah ispravlja: – “Žene pod orahom”.
Sad je – glumac. Glumi na hrvatskom.
Napuhao 12.000 balona
– Sve što sad znam reći na hrvatskom naučio me ovaj tip – dodaje pokazujći rukom na Peđu Gvozdića (36).
U kavani, kako to već biva u kazalištu, lete kave, gemišti, tu i tamo konobar nosi koju kratku... Opuštena, umjetnička atmosfera. Njih dvojica najveće su zvijezde. Dečki su, uz glumu, magistrirali i lutkarstvo.
– Bili smo cimeri na faksu u Osijeku, a kako se on jako bojao paukova, često bi mi ostavio okrenutu čašu na podu sa zarobljenim paukom i natpisom “Peđa, riješi to...”
Najbolji su prijatelji postali u slavonskoj metropoli, a zatim oživili profesionalnu kazališnu scenu u Peđinu Karlovcu. U Osijeku su naučili zanat, a u Karlovcu ga usavršili. Zanimljivo, prvi su profesionalni glumci u gradu nakon 50 godina.
– Čuj, neko vrijeme, dok nije našao stan, živio je kod moje mame, u mojoj dječjoj sobi – veli Peđa.
– Moja cura Francesca, koja je također iz Trsta, rekla mi je: “Da sam samo prošla kroz Karlovac po brzoj cesti u Split, nikad ne bih ušla u centar”. Ali kad je prošetala gradom, parkovima, Zvijezdom..., zaljubila se u ovaj grad – priča Talijan. Večer prije održali su u Zorin domu jubilarnu, 100. predstavu “Najbolji prijatelji”.
– Pet godina nam je trebalo, a radi se o dječjoj predstavi koja pokazuje da prijateljstvo ne poznaje granice, jezike ni razlike. Eto, kao nas dvojica. Mogu je gledati klinci od osam mjeseci, a glumili smo i u domovima umirovljenika. Radi se o lutkarskoj predstavi u kojoj su samo baloni!
Tko napuhuje balone?
– Ja, napuhao sam ih više od 12.000. Znaš, nakon predstave sve balone podijelimo gledateljima – priča Giulio.
Dečki su s tim balonima prošli i Kinu, Azerbajdžan, Škotsku, pola Europe...
– Došli smo tako i u kineski grad Nanchong, u kojemu živi šest milijuna ljudi, sve Kinezi. Kako je on plavokos i plavih očiju, a ja visok gotovo dva metra, nismo mogli nikamo a da nas ne zaustave. Bili smo atrakcija, Kinezi bi nas okružili, nudili nas čajevima, davali nam svoju djecu u ruke, fotografirali ih s nama, nudili nas toplim pivom – priča Peđa, a Giulio mu uskače u riječ:
Dočekali ih kao Stonese
– Ondje na glavnom trgu, koji je toliko velik da jedva možeš vidjeti s kraja na kraj, dočekala nas je pozornica kao za Rolling Stonese. A mi s paravanom za lutkarsku predstavu od samo tri metra. Oko nas 100 tehničara, gledaju što će sad montirati. A mi s balonima. Na kraju, Kinezi su bili toliko oduševljeni predstavom u kojoj smo oživili te balone da su željeli prijeći preko zaštitne ograde i popeti se na pozornicu. Došla je i policija, gotovo da su zbog nas nastali neredi, svi su nas htjeli barem dotaknuti. Baš kao Stonese...
Settimo nastavlja kazališne putešestvije:
– Bili smo i u Letoniji, a tamošnji je šef kazališta, nakon što je vidio predstavu, rekao: “Mi se mučimo smišljajući predstave i ulažući velik novac, a oni s napuhanim kondomima napravili šou.” Eto, a Karlovac smo pokrenuli i kao kulturnu, kazališnu destinaciju, jer ljudi dolaze u grad i zbog kazališta – govore dečki, pa se iz kafića selimo na daske. U garderobi, Giulio pokazuje kostime:
– Zbog predstava sam gradom hodao i u kratkoj haljini. Bili smo u Edinburghu na “Fringeu”, najvećem umjetničkom festivalu na svijetu, s boksačkom predstavom “Zlatne rukavice”. No, tamo je toliko predstava da smo se morali izboriti za publiku. Dođe sedam ljudi, pa troje ode nakon par minuta. No, onda smo otišli na ulicu i po cijele dane vabili ljude. Dvojica su se boksala, ja sam najavljivao mečeve, a Giulio je hodao u haljinici.
– Imao sam ulogu talijanske prostitutke, pa sam šetao u haljinici. Što ću... Od sramote mi je važnije bilo da nas ljudi dođu vidjeti. Stranci su se toliko zabavljali da su čak fotografirali ispod moje haljine kad bih se popeo na Peđu da nas što bolje vide. Zabavno nam je gdje god dođemo. Kad radimo predstave vani, sami nosimo svu opremu pa nam znaju reći i ovako: “O.K., vi ste tehničari, a kad će doći glumci?”. “Pa mi smo glumci!”, kažemo im. “Vi?!”, čude se. “Pa da, radimo sve...”
Niz je predstava iza njih, nominacija, nagrada... I u Karlovcu glume i na ulici, u radiodramama, rade svašta.
– Imam i bend. Zove se Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla u dolini zmajeva zlih namjera..., a ima još par rečenica naziva. Bili smo i na INmusicu... – kaže Peđa.
Pa zašto toliki naziv?
– Zašto? Pa htjeli smo da kad negdje sviramo, na plakatima bude samo naše ime.
I osvojio kazališnih nagrada više nego što ćeš ti ikada u životu u bilo čemu trole