Iz starog bijelog dostavnog kombija, koji je parkirao u Vrličkoj ulici, izašao je – ni više ni manje nego – Dioklecijan. Pravi car, u haljini, s lovorovim vijencem oko glave. Sinjani stali u stav mirno i u šali viču:
– Ave, ave!
On kimne glavom, pa doda:
– Bok, Vlado, bok...
Stisne gumb na ključu, žmigavci daju znak da je kombi zaključan, pa pita: – Di je Srđan?
Kad te car traži, a ti u – kafiću. Srećom, sjeo je i Dioklecijan, odnosno Zvonko Kovačević Mići (68), pijemo piće na sinjskoj špici, a društvo nogometaša Dalmata i Rimljana se okuplja. Donijeli su i loptu.
– Čuj, nogomet se tu u Cetinskoj krajini igrao prije 2000 godina, nije to šala. Igrali naši Dalmati protiv Rimljana. Ma kakvi Englezi, pa kod njih se nogomet igra tek 200 godina... – kaže Dejan Poljak (46), frontmen Udruge PKD Gaj Laberije. Pokazuje nešto dalje na spomenik, u Vrličkoj ulici broj 10.
– Vidi, rimski dječak Gaj Laberije još 152. godine drži nogometnu loptu u ruci, istu kakvom se igra i danas. Pazi, igralo se tu prije najmanje 1865 godina! Ima loptu s heksagonom, starijeg spomenika nema u svijetu. Jedini je takav u Sinju, zato je zanimljiv! I krenuli smo s tom pričom, preko deset godina mi tu igramo nogomet kao i oni nekad... I sama FIFA je u biltenu 1969. pisala o tome, pa nećemo se toga sramiti! Kako su Dalmati bježali prema Europi, tako su nosili i loptu. A Englezi su samo uobličili pravila i dali ime – nogomet. Zvala se igra prije “harpastum”.
Objašnjava kako je u antici mališan Gaj cijele dane igrao nogomet. Umro je kao dječak, sa 7 godina, a zanimljivo je da su mu prijatelji, također klinci, podigli spomenik koji je danas u Vrličkoj ulici. Pronađen je sredinom 19. stoljeća u rimskom vojnom logoru Gardun kraj Trilja.
Stiglo društvo, tu je Božidar Jadrijević Mladar (50), koji je rimski oružar za vrijeme utakmica Dalmata i Rimljana, kojima privlače turiste..
– Nisam oružar! To se ovako kaže, službeno sam osoba koja priprema rimske trbušne plesačice za nastup pred carom – smije se Božo.
Ante Križanac (51) je rimski vojnik.
– Ne, ja sam vozač hitne pomoći. Imam drvena kolica. A kad ja ozlijeđenog Dalmata istresem kao vreću, pa napravi tri koluta...
Kimaju svi glavom, odobravaju.
– Istina, gore je kad te Ante istrese s tih kola, nego kad te bičuju po naređenju cara Miće.
A kopačke?
– To su ti Versace. Ha-ha. Meni se u Puli u Areni dogodilo da sam opalio loptu, a u zrak i lopta i natikače. Nije lako u tome igrati, ali što ćemo, ne može u kopačkama – kaže Mladen Milošević (59) te dodaje: – Problem je u haljinama koje nemaju džepa za mobitel i ključeve.
Svi su nogometaši, igraju veteransku ligu. Luka Santo (16) je najmlađi. On je “pravi” nogometaš. Igra za Tekstilac.
– Igram i za Dalmate. Ali, sad je prijelazni rok, možda me Rimljani kupe.
Prepričava njihove revijalne utakmice, prave je radi “kruha i igara” za narod, ali i da car uživa.
– Čuj, ja kad mi dosadi utakmica, sve to prekinem. Izdržim možda 15 ili 20 minuta, pa dam znak – “Maknite nogometaše, dovedite trbušne plesačice!” Eh, to je užitak. Čak mi je vid otišao u minus koliko se napinjem da ih što bolje vidim – šali se sinjski Dioklecijan.
Koliko traje utakmica?, pitam.
– Dok ja ne kažem: “Večera!” To se ne propušta, ma kod nas ti ta večera traje skroz do doručka! – dodaje Dioklecijan Mićo. Igramo nogomet pred Crkvom, tehniciraju dečki, nisu loši. Svi su nogometaši, igraju veteransku ligu.
– Kad sam se ženio, tu u crkvi Gospe Sinjske, gdje nas se 90 posto iz Cetinske krajine oženilo, supruga je bila u čudu kad je svećenik pitao: “Uzimaš li Zvonka Kovačevića za supruga?”. A meni nadimak Mićo, zna me cijeli kraj. I kaže ona: “Pa kakav Zvonimir, on je Mićo! Uzimam Miću za supruga!” – smije se Dioklecijan. Pokazuje na stup u centru grada.
– Zna se dogoditi, kad hodam ovako u haljini po Sinju, da me pitaju: “Mićo, ima li što ispod veštice?” Hoće reći, imam li ispod haljine mudante. Jednom sam se okrenuo, da vidim tko pita, pa glavom završio u stupu. Ispala mi lopta iz ruku, a to se caru ne smije dogoditi. I ne, ne bacim ih lavovima, ne ljutim se ja na narod – kaže Dioklecijan Mićo. Za vrijeme utakmica, kraj njega sjedi carica. Međutim, štos je kako je ona u stvarnom životu supruga jednog od njegovih savjetnika.
– Carica me vara sa savjetnikom. A što ću, tako je – smije se.
Utakmice, u pravilu, objašnjavaju završavaju pobjedom miljenika Dalmata. Dobiju Rimljane, recimo, 24:3. Ali Dioklecijan, svaki put proglasi pobjedu svojih. Rimljana.
– On ti je kao Kim Jong-un. Nema labavo. Što god bilo, Rimljani moraju pobijediti. Zabavno im je, šale se koliko god mogu. I cilj je da se svi zabave. Igrali su za turiste po cijeloj zemlji, od Pule, Splita, Zagorja...
– Čuj, jedan nam je na splitskoj Rivi ukrao loptu. Ali, kad su rimski vojnici krenuli za njim, na splitskom Voćnom trgu, pustio balun pa uteka’. Igrat ćemo mi nogomet jednog dana i na Jelačić-placu, vidimo se! Samo da nas pozovu...
