Priča o vili Angiolini, prvom hotelu, i pionirskom turizmu Opatije pravi je vremeplov. Činjenice o kojima mi govori Mirjana Kos, viša kustosica u Hrvatskom muzeju turizma i autorica knjige “Kvarnerska kupališna baština”, vode me 131 godinu unazad, točno do 1884. kad je otvoren prvi opatijski hotel Kvarner. Uživljavam se, postajem Josef, turist pionir.
– Ja sam ugledni bečki zoolog, stručnjak za vjeverice – predstavljam se dok na recepciji čekam ključ sobe.
Torbe mi nosi dečko iz Praga. Svi su u hotelu stranci, doveli su ih kao stručnjake za turizam.
Muči se jadan, prtljage imam kao da se selim, ravno deset kofera!
Barem kočijaš ne psuje
Lako za kutije s cilindrima, no najveći je uteg kofer u kojem stvari vise na vješalicama. Imam komplet odjeće za šetnju, zatim za ples (iako nisam neki plesač), komplet za restoran, te ganc novi kupaći komplet, od vunenog platna, šivan kod mog bečkog šnajdera. Ponio sam i putni gramofon. I još mi nije sve stalo! Ali pljoska sa šnapsom je tu, ha–ha, nju nikad ne bih zaboravio!
Kopam u sobi nervozno po torbama i tražim opijum. Liječnik mi ga je prepisao za živce, protiv stresa. Nervozan sam od puta, satima sam bio na putu, vlakom do Ljubljane i dalje do Matulja. Pa kočijom do Opatije. Barem kočijaš nije puno psovao...
Navlačim kupaću majicu i hlače. Spuštam se na plažu. Moram upisati školu plivanja, u parku srećem djevojku i pitam gdje naći instruktore. – Ne brinite se ništa, ne znam plivati ni ja – tješi me crvenokosa Anna s pjegicama, gospođica iz Graza koja je tu već tri tjedna. I ona vidi more prvi put, no kupa se na odvojenoj plaži, za žene.
– Lako je gospodi, mi se kupamo u dugim haljinama, a ispod njih još korzeti. Imamo posebne čarape i cipele za vodu, a u haljini su mi utezi kako se ne bi nemoralno zadizala u moru. Strah me da se od težine ne potonem...
U pivnicu obavezno!
Pomogao sam joj, bečka škola, nositi torbu do hotela. I to Louis Vuitton torbu za kupanje, onog odnedavno modernog pariškog dizajnera. Ne pitam, ali očito je imućna, jer u ovo naše vrijeme nema još kineskih lažnjaka. Valjda.
More prvi put vidim uživo. Zaista je plavo, točno kakvo mi ga je opisivao kolega s posla. On ga je lani vidio u Nici, ali nisam vjerovao da je tako lijepo. Taj je sklon pretjerivanju, pogotovu kad priča o ljubavnim pothvatima, no za more nije lagao. Lijepo izgleda, ali ja nisam talentiran za plivanje.
– Drži se za špagu, potonut ćeš – vikao mi je instruktor, dosadio mi je.
Popodne uzimam štap za šetnju, dalekozor, tronožac i čekovnu knjižicu. Možda završim u pivnici. Otvorili su je i ovdje. Da možda, u pivnicu idem obavezno! Pa nije tu baš takva pustoš, pomišljam, i krećem u obilazak po Lungomare koje se baš počelo graditi. Sad će se meni, koji sam vidio more, u Beču svi diviti.
Umor me svladava, u hotelu puštam ploču s putnog gramofona koji sam dobio iz Berlina, stavljam mrežicu za frizuru i liježem u divovski drveni krevet.
Dobra je fora taj turizam, frajeri smo mi Austrougarci, svaka čast onom koji se sjetio otvoriti hotel ovdje.
