Idem na more! Ključ od auta je u džepu, hotelski vaučeri na e-mailu, a fotoaparat u pretincu za rukavice. Još tek putna kava na Trešnjevci, i – krećem. O. K., i vraćam se još kući po ručnik. Nešto čovjek uvijek zaboravi…
U Poreč, nekoliko sati kasnije, stižem u pratnji dvoje motorista na Harley–Davidsonima. Očekivao bi čovjek dva živopisna bradata gospodina u kožnim hlačama koji su oduševljeni janjetinom iz Zdihova, ali motor vozi – gospođa. Bit će da je svom partneru na talijanskom rekla:
– Ne buš me ti više vozil, kupila bum i sebi Harley...
Parkirali smo u centru Poreča, Talijani na jednu stranu – prema starom gradu, a ja na rivu. Tražim taxi–boat “Blue”. Uskačem u gliser koji se lagano njiše među stotinama brodića na rivi. Pod tendom, duboko u hladu, za kormilom sjedi Marijan Babić (50). Na prvu, izgleda tek brodić koji prevozi turiste, jedan od mnogih. Ali…
– Da plastika može pričati, naslušao bi se tisuća priča. Vozili su se tu, gdje sad sjediš, mnogi premijeri – naši, slovenski, češki, ukrajinski ministri, zvijezde džeza, ma čak i Severina – priča ponosno Babić.
Nisam tu zbog Severine, ona nije tema. Već on, taj morski vuk. Čovjek prepun nagrada, legendarni Porečanin. Čovjek koji spašava na moru živote.
– Zazvoni mi mobitel, i ja krećem. Dogodi se, nažalost.
– Tko zove? pitam Marijana.
– Lučka kapetanija, u pravilu. Evo, lani, baš je ljeto počelo, nešto poslije 20 sati, zazvonio mi mobitel, ovaj koji vidiš tu na stolu. “Čovjek se prevrnuo na jedrilici, oko dvije milje od Poreča, 500 metara od otoka Altez”, govori mi.
Prisjeća se kako je nazvao kćer Anabel i njezina prijatelja Arijana, 18–godišnjake. U tom trenutku, opet mu zvoni mobitel. Priča na engleskom.
– Gospođo, kad god dođete, mi smo tu, pa taksi smo! Čekamo vas, nema problema... – kaže pa nastavlja:
– Eh, da. Imao sam osjećaj da bi mi baš njih dvoje moglo pomoći, ispalo je da bez njih ne bih uspio... – priča dalje.
Priča kako su za manje od dvadeset minuta bili na mjestu na kojem se jedrilica prevrnula, no...
– Pazi, nema jedrilice! Valovi golemi, možda i dva metra. Puše jugozapadnjak, vjetar garbin. Ne vidim ništa. I ugasio sam motor te pustio da nas struje nose. Ako su odnijele jedrilicu, odnijet će i gliser u istom smjeru. Kći gleda lijevo, Arijan desno, a ja na provi gledam naprijed. I napokon on opazi nešto. “Čovjek u moru”, viknuo je.
I, izvukli ste ga?
– Priđem gliserom, ali me more baci opet 20 metara natrag. A čovjek, taj Čeh, na kraju snaga. Jedva se drži za komad plastike, vidimo da neće više dugo izdržati, minute su u pitanju. I ništa, omotao sam se konopom i ispružio koliko sam mogao. Ja u moru, on u moru, a Arijan me drži za noge. Kad sam ga uspio primiti, znao sam da ga više ga ne smijem ispustiti. Izvlačili smo ga možda i deset minuta. Kad smo ga uspjeli staviti u gliser, nije mogao govoriti. Nije se mogao ni nasmijati. Ali vidjeli smo žar u očima. Uspio je.
– Je li kasnije zahvalio – pitam.
– Nisam ga više vidio. Nakon sedam dana vratio se kući u Češku. Ako želi, zna gdje će me naći – govori ribar koji je za ovaj hrabri potez dobio niz nagrada, od Plave vrpce, Ponosa Hrvatske, Valova Šibenika pa do domaće gradske nagrade “30. april”.
– Lako za nagrade, važno da mi je srce puno – govori Babić.
Iskače iz broda, objašnjava turistima na rivi gdje da nađu dućan, pa se vraća u hlad ispod tende.
Morski vuk je, živopisan.
– Ribar sam, specijaliziran za “zubce”, ali i za lignje. Bio sam i kuhar u Veneciji, imao kafić... A posao mi je, sada, eto voziti ljude brodom. Znalo se dogoditi da, recimo, gostima otvorim bocu medice i kažem im, u šali: “Viagra!” A onda putnica, Njemica, vikne: “Mom mužu dvije!” Bude smiješnih situacija. Eto, barem 30 parova zaručilo se na ovom brodu.
– A je li se dogodilo da neki puta djevojka kaže “ne?
– Bilo je i toga. A što će, dečko samo spusti glavu, spremi prsten. Bude ti ga žao... Ali znaš što je najljepše što možeš vidjeti?
– Što?
– Dupine! Među prvima sam, ima tome možda i 13 godina, počeo s izletima “Delfin safari”. Dođe na metar, ovako kako ti i ja sad sjedimo, gledamo se oči u oči. Ima ih mnogo, krcato – pokazuje rukama, širi ih.
– Vidio sam ih i kad se izlegnu, mali su, eto, kao štruca kruha. Bila je jedna Ruskinja, pričala dupinu, nešto mu govorila, a ovaj 20 minuta sa zanimanjem to slušao. Nevjerojatno! Čak su i neke moje fotografije dupina danas na razglednicama. Vole ljude. A kad ostare, imaju bijelu peraju, pojave im se “sijede”, isto kao i nama... Ma zna se tu pojaviti i kit.
– Jeste li i njega vidjeli – pitam.
– Ne, kita nisam. To je jedino što na našem moru nisam susreo.
