– Kawasakija nazovi, on ima priču za tebe, kaže mi istarski znanac Čiči i daje broj mobitela. Nije zazvonilo ni dva puta, javlja se muški glas...
– Hm, gospodin Kawasaki? – pitam i predstavljam se.
– Dođi, spustit ćemo se pod zemlju... – odgovara i spušta slušalicu.
Ni sat vremena kasnije ispred ulaza u jamu Baredine dočekao me čovjek kojeg cijeli kraj zna po nadimku zbog ljubavi prema motorima u mladosti. Sjedimo za drvenim stolom, okruženi magarcima, međutim, oni nisu jedine životinje ovdje u zaleđu Poreča. Upravo je on, speleolog Silvio Legović, s par prijatelja u svom mjestu otkrio – čovječju ribicu!
– Jama Baredina jedino je mjesto u Hrvatskoj gdje turisti mogu vidjeti čovječju ribicu u njezinom prirodnom okruženju. Još 1976. godine sam je ovdje s ekipom speleologa prvi put vidio – govori mi Legović te objašnjava kako je bio na speleološkim ekspedicijama u Meksiku, a rekord mu je spust u jamu od 1200 metara. Zagrebačko Sljeme visoko je 1033 metra. Znači, bio je Kawasaki duboko u mraku.
Uredio s prijateljima
– Jama je na zemlji mog pradjeda Tonina, a procijenio sam kako bi bilo zanimljivo da se djedovina predstavi i sačuva, pa sam je s obitelji i prijateljima uredio za turiste.
Sve je osvijetljeno i uređeno, podzemne staze i stepenice imaju rukohvate, a temperatura je ugodnih 14 Celzijevih stupnjeva.
– Bogatstvo jame je to što ima pet dvorana, turisti silaze na 60 metara dubine sve do podzemnog jezera. U tom ambijentu čeka ih ribica. Sve traje oko 40 minuta – predstavlja izlet u zaštićeni geomorfološki spomenik prirode.
Taj skriveni stanovnik jedini je europski kralježnjak prilagođen na život u podzemlju, a može bez hrane biti i par godina! Neki od nas toliko ne mogu izdržati ni par sati. Znam i one koji bi, da mogu, jeli i u snu.
Dinarski pojas nastanjen je čovječjim ribicama, od sjeverne Italije, Slovenije, BiH pa do Crne Gore. Što se Istre tiče, ovo područje Poreča je jedno od bogatijih.
– Ribica živi u potpunom mraku, dugovječna je, a može doživjeti i 100 godina! Velike imaju i po 30 centimetara. Jede sitne rakove, a sama nema protivnika, pa je na vrhu hranidbenog lanca. Neprijatelj joj je samo čovjek, koji je može ugroziti zagađenjem okoliša, kamenolomima, bušenjem tunela...
Špilja puna atrakcija
Kroz cijeli put jama je bogato ukrašena, a boje podzemlja su interesantne. Nalazimo se doslovce u crvenoj zemlji, terra rossi, a ta boja i bijeli kamen daju šarenilo i neobične forme stvarane daleko od očiju tisućama godinama – zavjese visoke deset metara, kip Bogorodice, pastirica Milka, kosi toranj iz Pise, snješko-lučonoša – sve je atrakcije špilje priroda napravila sama, davno prije originala po kojima su dobile ime.
Nalazi se kraj Nove Vasi, osam kilometara udaljena od Poreča, u trokutu između Višnjana i Tara, a okružena je mediteranskim kulturama, maslinama, vinogradima, žitaricama i magarcima. Nekoliko stotina metara dalje još je jedna Legovićeva atrakcija – "Traktor story", etnografska zbirka starih poljoprivrednih strojeva, kakve nema drugdje u turističkoj ponudi.
Iako bismo, na prvu, pretpostavili kako je riječ samo o izložbi traktora (u kolekciji je i jedan Fordson iz 1923. godine), priča nije o njima, već o čuvanju tradicije. Traktor je samo mamac.
– Želio sam sačuvati priču o poljoprivredi ovog kraja. Sami traktori i vršilice, kojih ima pedesetak, sporedna su stvar, oni su bili tek alati, važnija je priča. Vrijedi vidjeti trud i razvoj od početaka do danas, od vršenja žita pa do tradicionalnih načina dobivanja ulja, vina... Od ruke do kombajna, od neolita do danas – kaže mi strastveni kolekcionar starih traktora neobična nadimka.
A ribica? Cijela je obala puna jumbo-plakata koji turiste mame na izlet u Postojnu. A ribicu imamo i mi, u vlastitom dvorištu...
>>Skriven je ležao 33 stoljeća, a u svijetu ne postoji nijedan tako dobro sačuvan
>>Umag noću spava, a budi ga jutrom tek lupkanje teniske loptice
