Bez pompe, crvene vrpce ili glasnih navijača, dakle vrlo tiho, parkirao sam prošlog tjedna kraj Crvenog jezera. Cilj turističkog maratona, Kontinentalne turističke patrole, bio je Imotski. I eto me.
– Neće kamen u jezero. Pokušavaju danima, ali ništa – kazala mi je Anđela Grubač. Ona me, čistim slučajem, jedina dočekala na kraju puta. Prodaje suvenire u Imotskom, ponudila me i kavom... Bio je to kraj maratona od Čakovca, preko unutrašnjosti Istre, zagrebačke okolice, Korduna, Pokuplja, Turopolja, Gorskog kotara, Like, Dalmatinske zagore, Baranje, Srijema, Zagorja... Zavrti se glava. U 30 tjedana zavirio sam kao turist u 30 mjesta naše zemlje u unutrašnjosti. Bez letka, brošura, bez uputa i bez informacija koje se mogu pronaći na internetu... U pravilu, kucnuo bih na vrata tek sa:
– Dobar dan...
Pa četvrtkom na ovim stranicama prenosio anegdote turista.
Tigar Aaron jako je škakljiv
Slogan našeg turizma, gospodarske grane na kojoj zemlja diše punim plućima je: “Puna života”. Tim sam kursom krenuo. Kulise koje privlače turiste imamo, prekrasne, od Plitvičkih jezera do đakovačke katedrale, ali ljudi su adut. Nisu simboli turizma tek “kamenje” i lijepe vizure koje oduzimaju dah. Prvi susjed, čovjek kojeg cijeli grad poznaje, netko tko gura naprijed. Ne političar ili neki čelnik, javnosti već puno puta ispričana priča. Obični ljudi, poput nas... Čitatelje sam želio provesti kroz priče koje se odvijaju iza kulisa. Koje vjerojatno neće čuti ako u grad dođu na dan ili dva. Ljudi s kojima sam provodio dane, mnogi od njih prvi su put susreli novinara. Nepoznati su. Ali puni života.
– Moj tigar Aaron ti je jako škakljiv... – rekao mi je u šali Mire Bizik, koji u dvorištu ima pet tigrova, dok smo na terasi pili sok. Podijelio sam i gablec s radnicima u hali vukovarskog Borova, odigrao popodnevnu partiju boća s gospođama Jahovac i Troha u dvorištu obiteljske kuće u Ravnoj Gori, popio gemišt sa Zagorcima u klijeti u Krapini.
Pamtim zalazak sunca u Iloku na Dunavu, večer u konobi u Hrvacama ili na pozornici s jazz-magom Damirom Kukuruzovićem u sisačkom jazz-klubu... Čak sam kod Roka u Velikoj Gorici uplatio i listić za EuroJackpot (brojevi 1, 2, 3, 4, 5 te dopunski 6 i 7) u njegovu sretnom kiosku na tržnici, gdje su mnogi postali milijunaši.
– Ako i mi dobijemo, dijelimo lovu – trljao je ruke tog popodneva, negdje pred Božić, Roko. On je platio kavu, ja uplatio listić. Pošteno smo podijelili. Srećom, nije izvučen, sad ne bismo znali što sa 666 milijuna kuna.
Prošao sam šankovima, od samoborskog ‘prostata bara’, gdje su u čašu zavirivali Tin Ujević, August Šenoa, A.G. Matoš ili Stanko Mraz sve do Velikog Grđevca s Nikolom Kovačevićem (81) koji mi je pričao o svom poznanstvu s Matom Lovrakom. Ne bi tu bilo ništa neobično da Lovrak nije rođen 1889. godine. Čak sam bio i kod Željka Domazeta, postolara u Požegi, koji me uputio u tajnu izbora mamaca za uhvatiti dunavskog lososa od deset kilograma. Možda i najsretniji trenutak bio je kad je Tom Balon, naš slavni letač balonom Tom Dragan Mikloušić, kraj Zaboka rekao:
– Prejak je vjetar, ne možemo poletjeti...
Značilo je da neću morati u košaru... Sjeli smo u kafić, a on ispričao:
– Prošli vikend letio sam iznad Japana, ali moje Zagorje nema konkurencije!
Filozofirao sam o životu i s čovjekom koji živi s medvjedima oko kuće, u nekom pustom selu na obroncima Sjevernog Velebita..
– Divljina je u nama, treba se s njome nositi prvo, a tek onda s divljinom oko nas... – kazao je Ivan Crnković Pavenka. U istarskim selima sjedio sam u dvorištima ljudi čiji su susjedi ljeti Schumacheri, Anthony Hopkins... Oni na njihovim brežuljcima traže mir.
– Dođe Hopkins, čita knjigu kraj bazena. Ništa spektakularno – rekao je prvi susjed kuće u kojoj odsjeda oskarovac poznat kao dr. Hannibal Lecter, zvijezda filmovima Kad jaganjci utihnu i Hannibal.
Je l’ vas strah susjeda Hannibala, pitao sam ih.
– Ma kakvi. Simpatičan tip...
Turistički kočijaš ne psuje
Kočijaš iz Fužina Marijan Urbanc (70) uveo me u staju pa ispričao:
– Ne psujem, kako bih?! Pa ja sam turistički kočijaš.
Kad bih prebrojio, više od stotinu ljudi pričalo je o svom gradu, o svom mjestu, o ponosu. Plusevima i minusima, na čemu bi trebalo raditi. Otvoreni, srdačni, sretni. OK, često bi se i požalili na aktualnu situaciju, na probleme, ali optimizam bi na kraju prevladao. Pričali bi se vicevi.
– Pola se godine je***mo s drvima, a drugu polovicu sa snijegom – smijali su se u Ravnoj Gori.
Ipak, trebalo je izabrati najboljeg. Taj je dio ove priče bio najteži. Kako usporediti Slunj i Ozalj ili Požegu i Bjelovar? Buje i Ilok... Napraviti razliku. Ocjene, od urednosti, kvalitete smještaja, kulturnih sadržaja, kvalitete ugostiteljske ponude itd. same su odredile šampiona. Matematika. Pobjednik, šampion, kontinentalne turističke patrole prema ocjenama je Varaždin. Grad koji je, uostalom, nekoć bio glavni grad. Za prsa je, naspram ostalih, ipak otišao korak dalje. Aerodrom? Ima! HNK, Barokne večeri, Špancirfest... Ima! Uredan, apsolutno... Ocjene su pljuštale, same osmice, devetke i desetke.
Mjesto koje je idealno za “kulturni wellness”. Za turista u Varaždinu je sve ležerno, tu je turistu sve “nadohvat noge”, od Starog grada, odlaska u galeriju restorana, kafića u kojima se lako nađe mjesto, pa i činjenice da ovdje turistu automobil ne treba, sve se obilazi na biciklu. Na tablici su, eto, Varaždinci završili prvi, no u koje god mjesto na kontinentu zavirite, teško je pogriješiti. Samo, eto, treba krenuti... Izleti su ono što ćete upamtiti. Ostati kod kuće, to je ionako stara priča... Već viđeno.
