Vrijeme je da se krene. Moguće je u isto vrijeme biti zahvalan fenomenalnim senatorima hrvatske reprezentacije za sve čudesne rezultate koje su nam priuštili posljednjih godina, ali i shvatiti da se nova stranica jednostavno mora okrenuti te da se zapravo trebala i morala okrenuti puno ranije. Biti zahvalan na sjajnim rezultatima i shvatiti da se treba okrenuti budućnosti jedno drugo ne isključuje.
Važno je naglasiti da Hrvatska na Svjetskom prvenstvu u Kataru prije dvije godine nije izgledala znatno bolje nego na ovogodišnjem Europskom prvenstvu, posebice kad se fokusiramo na grupnu fazu. Međutim, na ovom Euru je Mattia Zaccagni fantastično pogodio u zadnjoj sekundi, a na SP-u prije dvije godine Romelu Lukaku promašio je prazan gol tri puta.
Upravo to je hrvatsku reprezentaciju uljuljalo u svojevrsnu lažnu sigurnost. Da, vatreni su prije dvije godine došli do bronce, i to je izvanredan rezultat, ali jednako je važno biti svjestan kako se tada igralo. Kad se pobijedi, svi ističu da je to stvar karaktera, želje i volje, a kad se izgubi, svi ističu nesreću. Ako želimo suvislo i točno razgovarati o nogometu, glavna referentna točka ne bi smjela biti ishod, nego ono što se prikazuje na terenu.
U kontekstu toga, razlike na zadnja dva turnira zapravo i nisu postojale. Mnogi lako zaborave da smo se, nakon Lukakuovih promašaja koji su nam omogućili prolazak grupne faze, u osmini finala protiv Japana jedva provukli nakon deficita, a da je u četvrtfinalu protiv Brazila Dominik Livaković pružio utakmicu života i obranio šest-sedam 'mrtvaca'.
Poanta isticanja svih ovih činjenica zaista nije umanjiti veličanstven uspjeh s posljednjeg SP-a, već nas približiti stvarnom stanju stvari, a ono nam govori da se u hrvatskoj reprezentaciji uporno, pa čak i tvrdoglavo, odgađa prava smjena generacija. Kad bacimo pogled na iduće Svjetsko prvenstvo 2026., ako kadar Hrvatske bude nepromijenjen, imat ćemo čak 50 posto igrača starijih od 30 godina, a čak šestoricu njih s 33 ili više godina.
Danas su igrači poput Marija Pašalića, Lovre Majera, pa čak i igrači poput Martina Erlića i Marina Pongračića već bliže svojoj 30. nego 20. godini, a još uvijek čekaju postati standardni starteri. U tom smislu Hrvatska je jednu generaciju na svojevrstan način izgubila, a bazen mladih igrača ukazuje nam na to da se to ne bi smjelo dogoditi dvaput.
Stoga smo složili popis najboljih hrvatskih U-21 igrača u ovom trenutku, a na tom popisu ima nekoliko imena koja itekako obećavaju, neka već i u tinejdžerskoj dobi. Prvo tu vrijedi istaknuti dva 17-godišnja stopera koja iznimno puno obećavaju, to su mladi Splićanin Luka Vušković koji će iduće godine postati punopravni član engleskog Tottenhama, ali i nešto manje razvikani Ljubo Puljić koji zadnjih šest mjeseci gotovo redovito trenira s prvom momčadi velikog Bayerna. Kojeg god skauta izvan Hrvatske pitate, stavit će i jednog i drugog među 10 stopera s najvišim potencijalom u svijetu među tinejdžerima.
Uz već odlične adute poput Stanišića i Gvardiola, ali i vrlo potentne bekovske mlade opcije poput Nike Sigura (20) i Maura Perkovića (21), potencijal ovih momaka govori nam da se za obranu ne moramo brinuti. A ako kojim slučajem 'zaškripi' na vratarskoj poziciji, i tu imamo aduta među U-21 društvom, Franka Kolića iz Osijeka, koji sigurno ima potencijal otisnuti se u lige petice u budućnosti.
VEZANI ČLANCI:
Posebno se ne moramo brinuti za vezni red, gdje već imamo 19-godišnjaka koji ne samo da trenira sa seniorima Bayerna, već i upisuje nastupe od prve minute u Bundesligi, sjajnog napadački orijentiranog veznjaka Lovru Zvonareka. Naravno, uz njega tu su i 21-godišnjaci koji su već u kadru reprezentacije, Luka Sučić i Martin Baturina, koji su glavne kreativne strijele Salzburga, odnosno Dinama. Na spomen Dinama vrijedi spomenuti i Lukina bratića Petra Sučića koji se čini kao najveći U-21 potencijal među veznjacima "radilicama".
Ako su igrači poput Puljića i Zvonareka dovoljno dobri da sa 17, odnosno 19 godina redovito treniraju sa seniorskom momčadi jednog Bayerna, pa čak i igraju za nju, nema nikakve sumnje da su dovoljno dobri za priliku u kadru hrvatske reprezentacije.
Najveći potencijal u hrvatskom napadu je 18-godišnje osječko čudo od djeteta, Anton Matković, kojeg mnogi najbolji svjetski skauti, ali i mnogi današnji članovi vatrenih (primjerice Gvardiol) ističu kao jednog od najtalentiranijih mladih svjetskih napadača. Uz njega se među napadačima definitivno ne smiju zanemariti imena poput Igora Matanovića iz Karlsruhea, ali i Ante Crnca koji je sa samo 20 godina na leđima jedan od najboljih ofenzivaca poljske lige.
Što nam cijeli ovaj pregled mladih talenata govori? Činjenica je da ti mladi dečki sad nisu na razini onih najboljih iz A-reprezentacije, što je i normalno jer je većinom riječ o klincima, ali ako što prije ne dobiju pravu priliku, zatvorit će im se svaka šansa da do te razine uopće i dođu, kao što se trenutačno zatvara jednom Mariju Pašaliću ili Lovri Majeru, koji će doći do 30. godine, a da neće imati ni 30 startova za vatrene.
NAJBOLJI HRVATSKI U-21 IGRAČI TRENUTNO:
Luka Sučić (21, Salzburg), Martin Baturina (21, Dinamo), Lovro Zvonarek (19, Bayern), Anton Matković (18, Osijek) Ljubo Puljić (17, Bayern), Ante Crnac (20, Rakow), Igor Matanović (21, Karlsruhe), Niko Sigur (20, Hajduk), Petar Sučić (20, Dinamo) Luka Vušković (17, Westerlo), Mauro Perković (21, Dinamo), Roko Šimić (20, Salzburg), Franko Kolić (21, Osijek), Marin Šotiček (19, Lokomotiva), Gabriel Vidović (20, Dinamo), Domagoj Bukvić (20, Osijek), Veldin Hodža (21, Rijeka), Maro Katinić (20, Sharjah)....
Vrijeme je da se krene ? Da se krene? To nije u duhu našeg jezika. Vrijeme je za pokret. Vrijeme je krenuti. Treba krenuti. Vrijeme je za promjene. Ili krenimo!