Ulaznica za Nacionalni park Mljet plaća se 100 kuna, ali za goste hotela je 77 kuna. A tamo konoba Mali raj, tek nekoliko stolova i dobro vino
Priča se tu svodi na jednu riječ – “pomalo”. Baš se ta riječ najviše rabi, a ima i najbolje značenje. Ovdje je sve pomalo. Turistu koji bježi od svakodnevice, na našoj obali ovakva je mjesta sada već teško naći. Raj!
U Babinu Polju stao sam kraj jednog od rijetkih dućana na otoku, i parkirao automobil. Dogovarao sam se s domaćima da ćemo se naći u Odisejevoj špilji, popričati, ispričati kakav vic, sjetiti se legende o Odiseju i kako je ovdje sedam godina bio zarobljenik nimfe Kalipso, ali onda sam pogledao na sat. Trajekt kreće za četiri sata. Ili priča, ili uživanje makar i tih par sati.
Odlučim se – pomalo. Vraćam se u auto, palim motor i ekipi šaljem SMS: “Drugi put”.
Vozim do kraja otoka vijugavom cestom i ulazim u nacionalni park. Ulaznica za goste hotela stoji 77 kuna. Inače je 100 kuna.
Ručnik preko ramena i put – Velikog i Malog jezera. Hodam lagano pola sata, sve je zeleno.
Cvrčci se ovdje čuju najglasnije na svijetu, cvrčanje ne prestaje, to je jedino što postoji. U konobi Mali raj, jedinom kafiću (osim onoga u sklopu restorana Melita na otočiću usred Velikog jezera, do kojeg vozi mali brod), pijem piće. Stolova je malo, pa Francuzi sjedaju sa mnom. Naručuju vino. Kad Mljećane pitate koje je vino najbolje i gdje ga kupiti, u pravilu kažu:
– Najbolje ti je naše vino, ono iz – butige.
Iz dućana... Kakvo je domaće vino, pitam za znalačku ocjenu Francuze za stolom.
– Pa... O.K.
Krećem pomalo dalje, u zaljevu Velikog jezera, kod ribarskih brodova, skrećem desno, malo uzbrdo i dolazim na cilj. Cilj je kamen. Stijena. Tu sam već bio. Više puta. Zbog tog sam kamena i hodao. I digao ruke od druženja s domaćima.
U životu bi svatko trebao imati svoj kamen. Zvuči ludo, ali nije. Mjesto gdje se može opustiti. Gdje zna kako sve izgleda. Gdje je mir. Gdje vidi samo prirodu. Gdje je sam.
Civilizacija je ovdje tek brodić koji vozi turiste na otočić Svetu Mariju, ali i on brzo prođe. Nigdje čovjeka. Samo kamen. Mjesto koje će uvijek biti isto. Generacijama prije i poslije nas. Bit će tamo. Na otoku. Pitanje je samo tko će na taj kamen sjesti. I hoće li, ili će i tada biti pusto...
>> Otok koji će ovog ljeta postati centar zbivanja: Mljet domaćin prvog Eco Art festivala u Hrvatskoj
