Totalitarni karakter jugoslavenske federacije i neravnopravan položaj hrvatskoga naroda u njoj ponajbolje dokazuju progoni političkih neistomišljenika i politički montirana suđenja, na kojima su brojni Hrvati osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne i zabranu javnoga djelovanja i istupanja. Represija je naročito bila izražena nakon sloma Hrvatskoga proljeća kad su uhićeni i na optuženičku klupu izvedeni mnogi članovi Matice hrvatske i akteri studentskoga pokreta, a iduća gotovo dva desetljeća političkoga života u SR Hrvatskoj obilježila je tzv. hrvatska šutnja.
Državnom represijom i disidentima bavi se knjiga "Krik hrvatskih disidenata" koju upravo priprema književnica i publicistkinja Julienne Bušić, nekadašnja savjetnica u veleposlanstvu Republike Hrvatske u Sjedinjenim Državama te viša savjetnica u Uredu predsjednika Republike Franje Tuđmana. U knjizi, koja će na hrvatskom i engleskom jeziku biti objavljena u studenome 2024. u nakladi Školske knjige, naći će se intervjui hrvatskih disidenata što su ih stranim novinarima dali kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina 20. stoljeća: Vlade Gotovca, Franje Tuđmana, Ivana Zvonimira Čička, Petra Šegedina i Marka Veselice. Tu su i završne riječi Dražena Budiše i Franje Tuđmana na suđenjima 1972. i 1981. godine, tekst Brune Bušića o stanju zatvora u Hrvatskoj iz 1975. godine, izvješće Amnesty Internationala o represiji u Jugoslaviji iz 1972., zapisnik razgovora Henryja Kissingera i jugoslavenskog veleposlanika Bogdana Crnobrnje iz 1971. godine, te tekst Deklaracije vrhovnog zapovjedništva Hrvatskih nacionalnih oslobodilačkih snaga Brune Bušića. No glavna tema knjige je odnos američke politike prema hrvatskim disidentima, što je potpuno neistraženo područje koje je u svojoj iznimno zanimljivoj studiji prikazala Julienne Bušić. Ta studija ne samo da otkriva zašto je američka politika hrvatske disidente tretirala kao neprihvatljive nego se i na temelju nje može protumačiti cijela povijest politike SAD-a prema Jugoslaviji nakon 1948. godine.
U ovome članku donosimo naglaske iz završnoga govora Dražena Budiše na suđenju u ljeto 1972., koji nikada dosad nije objavljen, te iz intervjua Vlade Gotovca što ga je pariškom Radio France Internationaleu dao 30. svibnja 1980. godine, ali također nikad nije objavljen jer ga je francuskom novinaru Michelu Barthelemyju zaplijenila tajna policija u zagrebačkoj zračnoj luci, a pronađen je u Hrvatskome državnom arhivu.
Optužnica protiv Budiše, tadašnjega predsjednika Saveza studenata Zagreba i jednoga od najistaknutijih vođa Hrvatskoga proljeća, temeljila se na članku 100. Krivičnog zakona, odnosno na djelu protiv naroda i države kontrarevolucionarnim napadom na državu i društvo. Zamjenik javnog tužitelja Stjepan Bokor podigao ju je 16. lipnja 1972., a u njoj je stajalo da su Budiša, student prorektor Ivan Zvonimir Čičak, predsjednik Saveza studenata Hrvatske Ante Paradžik i potpredsjednik Saveza studenata Zagreba Goran Dodig stvorili "militantnu, u suštini terorističku i nacionalističkim fanatizmom i šovinizmom zadojenu falangu, pokret hrvatskih sveučilištaraca, pod izravnim idejnim i organizacijskim rukovodstvom kontrarevolucionarne grupe koja je djelovala u središtu Matice hrvatske".
Suđenje je počelo 5. srpnja, nakon čega je prekinuto do 6. kolovoza 1972. godine. Sudilo je peteročlano Veliko vijeće Okružnog suda u Zagrebu kojemu je predsjedavao sudac Milenko Mihaljević. Budiša, Čičak i Paradžik branili su se šutnjom, a Dodig je odbacio optužnicu kao neosnovanu i neargumentiranu. Tužiteljstvo i obrana predložili su 150 svjedoka, sud ih je prihvatio 50. Završnu riječ Bokor je iznio 26. rujna 1972., a potom su to učinili i odvjetnici optuženih studenata i sami studenti, s time da sudac Budiši nije dopustio da svoju završnu riječ iznese do kraja. Presude su izrečene početkom listopada: Budiša je osuđen na četiri godine zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja, Čičak na tri godine zatvora i tri godine zabrane javnog djelovanja, Paradžik na tri godine zatvora i dvije godine zabrane javnog djelovanja, a Dodig na godinu dana zatvora. Sudac je osuđene studente oslobodio plaćanja sudskih troškova jer bi "bila dovedena u pitanje njihova egzistencija".
Budiša je u svojoj završnoj riječi, za koju je rekao da se može shvatiti i kao platforma njegove političke akcije, odbacio sve točke optužnice, pogotovo preambulu u kojoj se kaže da su optuženici u drugoj polovici 1970. i tijekom 1971. bili objedinjeni kako bi nasilno i drugim oblicima protuustavnog djelovanja srušili demokratski samoupravni socijalizam u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH), svrgnuli legalno izabrani Sabor SRH i druga predstavnička tijela vlasti te proveli protuustavno izdvajanje SRH iz jugoslavenske federacije. Potom je kazao da ne priznaje postojanje nikakve kontrarevolucije u SRH niti kontrarevolucionarne grupe u Matici hrvatskoj. Ustvrdio je i da studenti nisu bili ni pod čijim idejnim utjecajem, da nisu bili ni sa kim povezani niti su stvorili političku organizaciju nazvanu "Pokret hrvatskih sveučilištaraca", odnosno da ta organizacija ne postoji.
Objašnjavajući što razumijeva pod hrvatskim studentskim pokretom 1971., Budiša je rekao da je to "manifestantno zahtjevački pokret" sa samo jednom političkom akcijom, a to je poznati studentski štrajk. Riječ je o gibanju studenata "nastalom kao izraz neriješenih ekonomskih, političkih i kulturnih problema u našem društvu, a sa svrhom pružanja vlastite i sadržajne podrške svim onim društveno-političkim snagama u našem društvu koje su se energično borile za razrješavanje tih nagomilanih ekonomskih, političkih i kulturnih problema", obrazložio je i napomenuo: "Ja, dakle, ne odustajem od riječi 'pokret hrvatskih studenata', 'hrvatski studentski pokret', kako se god hoće, ali ja energično poričem da je bila ikakva politička organizacija. Dakako, nijedan politički događaj ne nastaje u politički zrakopraznom prostoru, pa ni ovo studentsko gibanje nije nastalo slučajno, iako spontano i očekivano."
Prije nego što će analizirati zbivanja na sveučilištu, demantirao je novinara Matu Rajkovića, koji je u Vjesniku pisao o "idealnim uvjetima" u istražnom zatvoru, jer Budiša je s osam-devet drugih zatvorenika bio u ćeliji od 25 četvornih metara koja je imala otvoreni zahod. Potom je kazao: "Permanentna kriza u kojoj se ovo naše sveučilište (...) našlo indikativna je i za šire okružje u kojem se samo sveučilište našlo. Ja bih samo spomenuo da desetak milijardi koje društvo odvaja za sveučilište onemogućava realiziranje bilo kakvih ambicioznijih projekata, i to se očituje u stalnom zaostajanju u tehničkoj opremljenosti našeg sveučilišta za sveučilištima u svijetu, nadalje u materijalnoj destimulaciji sveučilišnog rada, u veoma teškom položaju studenata u vezi s njihovim standardom itd. Na primjer, desetak godina nije se na ovom sveučilištu izgradio niti jedan studentski dom, a to nije slučaj s drugim sveučilištima u zemlji. U kakvim prilikama žive studenti danas na našem sveučilištu u usporedbi sa studentima u svijetu – to je, mislim, dobro poznato i o tome ja ne bih govorio. No mogao bih samo napomenuti da, na primjer, u cjelokupnom našem školstvu, a ne samo na sveučilištu, postoji jedan selektivan i zapravo klasni sistem selekcije, tako da se danas kod nas događa da na sveučilištima studira manje sinova radnika i seljaka nego, na primjer, u SAD-u, što je u svakom slučaju sramota za društvo koje bi htjelo graditi socijalističke društvene odnose."
Napominjući da se demokratizacija odnosa na sveučilištu i u cijelom društvu počela osjećati poslije Brijunskog plenuma SKJ, ustvrdio je da se na tom plenumu potvrdilo da "SK treba biti idejno-organizaciono vodstvo nad radničkom klasom i cijelim narodom, a ne partija vlasti koja bi simbiozom partijskih i državnih funkcija vršila kontrolu nad svim sferama društvenog života, prema tome i nad sferom sveučilišta, a nije naodmet spomenuti podatak da je samo u SRH bilo 1 300 000 Rankovićevih dosjea".
Tada je predsjednik vijeća opomenuo Budišu da se drži inkriminacije koja mu se stavlja na teret, no on je svoje izlaganje nastavio ocjenom kako su Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika i Deseta sjednica CK SKH dva najvažnija događaja koja su se zbila u našoj kulturnoj i političkoj sredini. "Deklaracija je značila jedan pobunjenički izlaz iz rezervata u kojem je držana hrvatska inteligencija i onaj čin oko kojeg se cjelokupna hrvatska inteligencija u ondašnje vrijeme okupila", kazao je Budiša i dodao kako je ona dočekana tipično staljinistički te da je sva ona hajka na hrvatsku inteligenciju imala duboke posljedice i na kasnija zbivanja na sveučilištu. "Tako da sam ja, kada sam došao na studij, tu atmosferu osjetio, osjetio sam jednu zaprepaštenost, jedan strah kod profesora i studenata upravo zbog toga što je jedan akt čija je ispravnost neupitna bio tako dočekan."
Desetu sjednicu CK SKH ocijenio je legendarnom jer se radikalno suprotstavila protunarodnoj i protuhrvatskoj integralističkoj ideologiji kojoj je svrha bila zbrisati narode. "Na X. sjednici je jasno i glasno rečeno da je sama riječ 'Hrvat' bila sumnjiva, i to je rekao bivši predsjednik hrvatske vlade, a sveučilište nije reklo ništa, i može se čak reći da je na sveučilištu dominantna politička akcija i ideologija koja je po svim svojim bitnim oznakama protiv X. plenuma i njegovih poruka", ustvrdio je Budiša i, oglušujući se na upozorenja predsjednika sudskog vijeća, nastavio kritizirati partijsku organizaciju na sveučilištu.
Tada se događa izbor Ivana Zvonimira Čička za studenta prorektora i nastaje – spontano, ali očekivano – pokret hrvatskih studenata. "Prva je karakteristika pokreta hrvatskih studenata (po drugi put naglašavam da riječ 'pokret' nikada ne upotrebljavam u smislu označavanja političke organizacije) da ga najvećim dijelom sačinjavaju studenti seljačkog i radničkog podrijetla koji potječu iz najsiromašnijih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine – Dalmatinske zagore, Hercegovine, Slavonije – što nije nimalo čudno s obzirom da, osim što su to veoma siromašni krajevi, u tim se krajevima hegemonija i rankovićevština najjače osjećala, i nadalje, radi toga što su se na te krajeve, posebno na Hercegovinu, godinama iz sustava nabacivale optužbe, a sve sa svrhom forsiranja jednog kompleksa krivnje narodu toga kraja", rekao je Budiša i zaradio novu opomenu predsjednika vijeća. Procijenivši da je u studentskom pokretu sudjelovalo 90 posto studenata, a ne 5 posto kako je pisala Borba, Budiša je objasnio da su u štrajk stupili kako bi izvršili politički pritisak da se brže riješe nagomilani društveni problemi, konkretno devizni režim kreditno-monetarnog i bankarskog sustava. Pritom su izbjegli svaki oblik nasilja.
"Bitna oznaka ovog studentskog pokreta je jedinstvo ateista i teista na zajedničkoj političkoj akciji i platformi. Može se slobodno reći da je u tom smislu ovaj studentski pokret izrazito usmjeren protiv tzv. staljinističkog ateizma, ali ne manje protiv bilo kojeg oblika crkvenog klerikalizma, tako da najistaknutiji pojedinci iz našeg studentskog pokreta iz ovih zbivanja na sveučilištu predstavljaju, na primjer, u katoličkim redovima upravo osobe koje se etiketira kao crvene katolike i kao protivnike hijerarhije i dogmatizma", ocijenio je Budiša i ponovno izazvao reakciju predsjednika vijeća, koji ga je upozorio da se drži optužnice i da nije pozvan ocjenjivati crkvu i državu. "Druže predsjedniče, nas se između ostalog inkriminira da smo s klerikalnom grupom 'Synaxis' (skupina mladih katolika iz Rijeke, nap.a.) razbili skupštinu", uzvraća Budiša, na što predsjednik kaže: "Govorite o grupi, nemojte o Jugoslaviji i Hrvatskoj. Niste vi pozvani za to, nikakve studiozne poruke, držite se predmeta."
"Moje je uvjerenje da je ovo jedinstvo postignuto prije svega našim uvjerenjem", nastavlja Budiša i naglašava kako je pokret hrvatskih studenata potpuno sekularan iako u njemu sudjeluje velik dio vjernika. "Isto tako kao što, na primjer, ateizam sam po sebi nije garancija progresivnog političkog uvjerenja i djelovanja, tako ni religioznost ne može predodređivati nečiju političku akciju i čin kao reakcionaran", obrazlaže Budiša, a predsjednik vijeća ponovno ga prekida i upozorava "da ne drži predavanje iz Ustava".
"Ali protuustavno je kad se postavlja pitanje može li jedan katolik biti prorektor sveučilišta. Druže predsjedniče, nikada se nije postavljalo pitanje može li katolik, pravoslavac ili musliman biti sudionik revolucije", uzvraća Budiša i napominje da nije kanio "od ovoga procesa praviti politički šou" jer mu je svaki oblik političke teatralnosti potpuno stran. Završni govor htio je iskoristiti da bi iznio svoju političku platformu, no "očigledno je da to ovo vijeće ne smatra relevantnim iako je u pitanju politički proces i ništa drugo", ustvrdio je Budiša i ponovno odbacio sve navode optužnice, koju smatra potpuno bespredmetnom i deplasiranom. Kad te riječi pročita današnji čitatelj, dojmit će ga se spoznaja da iz Budiše ne progovara neiskusni 24-godišnji student, nego načitani zreli političar koji se ne miri s političkim odnosima u tadašnjoj federaciji, ponajmanje s položajem hrvatskoga naroda u njoj. Iako mlad i svjestan da ga čeka zatvorska kazna, on hrabro i dosljedno ustraje na svom političkom putu.
Svojih ideala, zbog kojih je ispaštao i godinama robijao, nije se odricao ni Vlado Gotovac, književnik, filozof, političar i istaknuti proljećar. O tome svjedoči i njegov intervju što ga je 30. svibnja 1980. dao novinaru Radio France Internationalea Michelu Barthelemyju. U njemu je objasnio da je disident postao jer je inzistirao na većim građanskim slobodama, i pojedinaca i nacija, te na tome da se federacija potpuno realizira. Zbog toga je bio u zatvoru četiri godine, a sada je bez posla, putovnice i bez mogućnosti da išta javno radi, da zarađuje čak i svoj svakodnevni kruh. Na pitanje o razlikama između Sovjetskog Saveza i jugoslavenskog sustava, odgovorio je da su razlike marginalne, a očituju se u tome da bi u Sovjetskom Savezu bio osuđen na deset godina i vjerojatno bi imao malo lošiji smještaj, ali sve je drugo isto.
"Gradiška je vrlo ružan zatvor u kom se čovjek osjeća kao da je na nekakvom ljudskom smetlištu. To je zatvor u kom se čovjek osjeća nelagodno, zato što je naprosto čovjek. To je zatvor zbog kojega je čovjeka sram da postoji, jer misli da u civiliziranom svijetu takav zatvor ne bi trebao postojati. Kada ste u njemu, gotovo da i zaboravite pitanje komunizma i nekomunizma, nego vas je sram što u vašem narodu postoji takav zatvor", objasnio je Gotovac.
"U svijetu se kaže da je Jugoslavija slobodnija nego druge zemlje na Istoku?" upitao je francuski novinar, a Gotovac je odgovorio: "Postoje neki oblici povećane slobode. Na primjer, u Jugoslaviji se lako putuje, u Jugoslaviji se dakle lako dobivaju putnice, u Jugoslaviji ljudi lako napuštaju zemlju ako idu na posao u inozemstvo. Mi imamo masu radnika u inozemstvu koji zarađuju, što ostale socijalističke zemlje nemaju. Međutim, i taj aspekt naše slobode ipak je strogo kontroliran. Ljudi koji putuju van svezani su tom putnicom. Za Jugoslavena je najstrašnija stvar ili jedna od najstrašnijih da izgubi putnicu, a da je ne bi izgubio, on mora biti silno discipliniran. Ta samodisciplina je disciplina kojom Jugoslaven plaća pasoš. (...) Mnogi Jugoslaveni, da bi mogli imati pasoš, odriču se svoje slobode da izražavaju svoje mišljenje."
Kako su intervju vodili nakon smrti Josipa Broza, novinar je upitao može li Titova smrt promijeniti nešto nagore ili nabolje, na što je Gotovac rekao: "Ja vjerujem da velikih promjena neće biti zato što je taj sistem komunističke vlasti u svojim temeljnim sadržajima svugdje jednako određen i on funkcionira neovisno o nekoj pojedinačnoj ličnosti."
Odgovarajući na pitanje može li u Jugoslaviji postojati opozicija, ustvrdio je: "U ovoj situaciji u kojoj se sad nalazimo nema nikakvih šansa da nastane nekakav politički odnos u kojem bi se mogla ispoljavati različita stajališta, osim onih koje zastupa KPJ odnosno, kako se zove, Savez komunista Jugoslavije. Ja osobno niti ne mislim da bismo morali u Jugoslaviji obnoviti, ili u Hrvatskoj obnoviti nekakav klasični višepartijski sistem... Mi zastupamo tezu po kojoj se istinski slobodno i istinski efikasno moderno društvo može stvarati samo pod uvjetima općeg pa onda i političkog pluralizma. Prema tome, mi možemo zamisliti da se na primjer u Jugoslaviji, uz KP, nađe recimo socijaldemokratska partija, ili socijalistička partija, ili jedna specifična vrsta liberalne partije..."
Govoreći o svojoj zabrani govora, naglasio je: "Ja sam danas čovjek koji u svojoj vlastitoj domovini može govoriti samo strancima. To je strašna situacija, ne samo zato što se čovjek osjeća vrlo loše kad nije slobodan nego i zato što je intelektualac koji je odgovoran pred svojim narodom... Vrlo je teško biti intelektualac koji na svom jeziku ne može govoriti, nego ga drugi prevode i na drugim jezicima slušaju što on misli, a pogotovo je to teško onda kad znaš da u tvom narodu ima puno teškoća koje bi se trebale riješiti, a koje taj narod koji te sluša nema i koji može čak i bez ikakvog razumijevanja to slušati, dok onaj narod kojem je to potrebno, koji bi to s punim razumijevanjem slušao, te ne može čuti. To je vrlo teško, ali na žalost sudbina mnogih intelektualaca u socijalizmu je takva da ih upravo oni koji ih trebaju čuti ne čuju."
Taj isti Budiša omogućio je komunjarama na čelu sa Račanom da ponovo osvoje Hrvatsku i tog zla se ne možemo riješiti do danas, jedan od takvih primjera su mediji