Zagrebu će se 22. svibnja održati prvi seminari o održivosti i transformacijskom vodstvu u organizaciji Instituta za društveno odgovorno poslovanje, Hrvatske gospodarske komore, PwC Hrvatska, Ekonomskog fakulteta i PWN Zagreb u suradnji s think-tankom Kaleidoscope Futures iz Cambridgea. Glavni će predavač na događaju nazvanom Transformacijsko vodstvo i kako postati organizacija spremna za budućnost biti prof. dr. sc. Wayne Visser, strateški analitičar, konzultant za pitanja održivosti, stručnjak za društveno odgovorno poslovanje i profesionalni govornik.
Dr. Visser prvi je put u Hrvatskoj, a do sada je u 25 godina karijere posjetio više od 70 zemalja, održao je više od 300 predavanja, a savjetovao je više od 150 klijenata poput Coca-Cole, Della, HSBC-a i Svjetske banke. Profesor je Integrirane vrijednosti i održive transformacije na Fakultetu za menadžment Sveučilišta u Antwerpenu i na Institutu za vodstvo održivog razvoja Sveučilišta u Cambridgeu. Dr. Visser priznat je i kao jedan od stotinu lidera u poslovanju s povjerenjem, pa onda i globalne održivosti, lidera misli Europe i Bliskog istoka prema Centre for Sustainability & Excellence and Trust Across America... Imali smo priliku napraviti intervju s dr. Visserom prije njegova posjeta Zagrebu.
Vjerujemo kako je ovo prvi put da ste u Hrvatskoj. Iz naše perspektive, diskusija o održivom razvoju i kružnoj ekonomiji nešto je gotovo imaginarno, jer mi smo mala nacija s BDP-om usporedivim s prihodima prosječne multinacionalne korporacije. Koji je naš položaj u ovom svijetu, što možemo učiniti da ga promijenimo, da postignemo jednakopravnu tržišnu utakmicu s dominantnim entitetima današnjice, poput korporacija koje danas imaju stalno rastući utjecaj na praktično svim teritorijima?
Mnoge ekonomije u nastajanju, poput Hrvatske, sporije usvajaju održivi razvoj i kružnu ekonomiju, zbog kombinacije čimbenika poput niže svjesnosti, različitih ili prioritetnijih te percepcija poput onih da je “zeleno” samo PR spin ili je takav pristup. No, ima nekih postupaka koji mogu pomoći: 1. pokazati kako bilo koja osoba, kompanija, grad ili država, bez obzira na to koliko mala i siromašna bila po prihodima, može imati pozitivnog (i profitabilnog) društvenog i okolišnog učinka. 2. iskoristiti politike, alate i najbolje prakse već razvijene u Europskoj uniji kako bi napori za promjenu dobili legitimitet i trenutak. 3. Usredotočiti se na strateške sektore kako bi se preuzelo vodstvo, kao što je održivi turizam, pa pokazati gospodarske prednosti proaktivnosti temeljen na takvim agendama.
Kada god netko stavi ekologiju, održivost ili kružnu ekonomiju u kontekst s multinacionalnom korporacijom, tu je mogućnost da se ti napori obezvrijede zbog jednostavnog razloga – profita. Ima li doista načina da se zaobiđe važnost stvaranja profita za dioničare i postigne održivost? Postoji li uopće takva korporacija koja u tome doista uspijeva?
Uvijek postoji neka tenzija i konflikt (percipirani ili stvarni) s motiviranošću profitom i povrata dioničarima. Ali sada postoje i čvrsti dokazi ekonomskih koristi od strategija održivosti i navika (ono što znamo kao business case), uključujući smanjenje troškova i rizika te poboljšane reputacije, motivacije zaposlenika, društvenog odobrenja poslovanja (povjerenja dioničara), tržišnih prilika i rasta prihoda. B-Corp (što je Benefit corporation, odnosno društveno korisna korporacija) pokret pokazuje da postoje mnoge kompanije koje ispunjavaju društvenu misiju bez žrtvovanja profita (Danone je najveća B-corp u svijetu). Još je jedan primjer Unilever – u njihovu Planu održivog života (njihovoj temeljnoj strategiji) poslovanje je vrlo uspješno, a održive trgovačke marke rastu dvostruko brže od drugih marki. Mnoge male kompanije nalaze održivost blagotvornu za profit.
Vidimo i zloporabe tehnologije na primjeru skandala vezanih za Facebook, koji se doista čine vrhom ledene sante. GDPR je jedan način da se osiguramo od ponavljanja takvih događaja, ali on se uvodi samo u Europi. Postoji li doista način da konačno učinimo tehnologiju do kraja blagotvornu za čovječanstvo? Zaista se čini da su najvažniji mehanizmi u rukama tek nekolicine.
Tehnologija je uvijek alat u našim rukama, bilo da ga koristimo za dobro bilo za zlo. Iz tog razloga bitno je držati one koji kontroliraju tehnologiju društveno odgovornima koristeći se svim sredstvima koja imamo na raspolaganju, uključujući zakonodavstvo, pritiskom civilnog društva i zahtjevima potrošača. Nikada to neće biti savršen sustav, ali kolektivni pritisak predstavlja društvenu normu i može biti učinkovit kada se svi čimbenici udruže. Moramo također prepoznati da ponekad postoji napetost između osobnih prava, poput privatnosti ili prava da posjedujemo oružje, i javnog dobra, kao što su to sigurnost. CSR kodeksi i standardi počinju nam davati principe koji nas vode kroz te probleme.
Što je s filantropijom? Čini se kako države-nacije ne gledaju pretjerano pozitivno na takve ljude, što utječe na mogućnost ostvarenja koristi za običnog čovjeka. Primjerice, ovdje u jugoistočnoj Europi na djelu je oluja kritika usmjerenih prema Georgeu Sorosu i njegovu projektu civilnog društva.
Dobrotvori su oduvijek bili kontroverznima. Rockefeller, jedan od pradjedova filantropskog pokreta, na neke je načine bio vrlo neetičan tijekom svoje karijere industrijalca te je bio uključen u kartele i agresivne ratove cijenama. Mislim da je uvijek važno propitkivati kako su filantropi zaradili svoj novac te također kako su ga trošili, u smislu plaćanja duga društvu. Ali se isto tako ne možemo osloniti na dobrotvore kako bismo riješili naše društvene i ekološke probleme jer milosrđe liječi simptome, a ne uzroke. Moramo promijeniti način na koji stvaramo i vodimo poslovanje i gospodarstvo kako bismo stvorili zaista fer i održivo društvo.
S druge strane, nacije i države ostavljaju financiranje znanosti sve više i više privatnom kapitalu. Nedavno je objavljena studija koja jasno pokazuje što to znači – objava većinom znanstvenih radova koji koriste samo kapitalu poput velikih farmaceutskih kompanija. Sve je to vrlo suprotno ideji održivosti, što u vezi s tim možemo učiniti?
Točno je da postoji opasnost od sve veće kontrole znanstvenih istraživanja koju provode velike kompanije, uključujući tu i sveučilišta, često da ih se podupre u vlastitim interesima. Prvi princip morala bi biti transparentnost. Kod svih istraživanja moramo znati tko ih financira kako bismo znali sami donijeti zaključke o njihovoj vjerodostojnosti. Nisu sva privatno financirana istraživanja loša. Primjerice, X Prize podupire otvorenu inovaciju kako bi se riješili društveni i ekološki problemi. Također, vlade moraju unaprijediti vlastitu odgovornost u podršci istraživanjima koja su sasvim jasno više u javnom nego u korporativnom interesu. Društvo također ima priliku da vrati kontrolu kroz crowdfunding kampanje.
Nedavno ste dovršili dokumentarac “Closing the Loop”. Možete li nam više reći o tome, o čemu je riječ?
“Closing the Loop” je prvi svjetski cjelovečernji dokumentarac o kružnoj ekonomiji. Raditi “kružno” označava nužan prelazak iz sadašnje naše uzmi-napravi-odbaci ekonomije do posudi-upotrijebi-vrati kružne ekonomije (ponekad se o njoj govori i izrazima ekonomija zero-waste ili cradle-to-cradle). U potpori ciljevima održivog razvoja UN-a (pogotovo cilju pod brojem 12 s temom odgovorne potrošnje i proizvodnje), dokumentarac istražuje pet ključnih strategija za postizanje kružnosti – smanji, ponovno upotrijebi, recikliraj, obnovi i nanovo izumi – upozoravajući na primjere iz Europe, Latinske Amerike i Afrike te predstavljajući razmišljanja stručnjaka s institucija poput Svjetskoga gospodarskog foruma ili sveučilišta Cambridge i Harvard.
Još jedan stalni problem koji svakim danom dobiva na važnosti jest hrana. Njezina je proizvodnja danas u rukama nekoliko velikih korporacija, dobiva se osjećaj da ne jedemo onako kako smo jeli prije stotinu ili više godina. Pitanja je li GM hrana zdrava ili ne stalno su prisutna. Također, stanovništvo Zemlje stalno raste, potreba za hranom stalno raste te se čini kako ne izvlačimo najviše iz raspoloživih prirodnih resursa, što znači da još postoji dovoljno plodne zemlje koja se ne koristi. Je li doista slučaj da je industrijski uzgoj unosniji od konvencionalnog?
Postigli smo znatan napredak u efikasnosti našeg globalnog prehrambenog sustava, hranimo više ljudi s manje zemlje i resursa, ali sve se to dogodilo uz užasnu cijenu za naš okoliš. Pretjerana upotreba umjetnih gnojiva i pesticida te utjecaj na okoliš industrijske mono-crop poljoprivrede dostigle su razmjere krize, dok su teme poput okrutnosti prema životinjama, klimatskih promjena i oskudice vode izravno povezane s industrijom mesa. Je li GMO štetan ili nije i nije stvar za raspravu, neki nude rješenja poput usjeva otpornih na sušu, dok drugi stvaraju ovisnost o agrokemijskim kompanijama, ali moramo nastaviti proučavati rizike. Također, nisu sve prehrambene kompanije loše. Unilever, primjerice, prepolovio je svoj utjecaj na okoliš, pomogao je milijardi ljudi da se izvuče iz siromaštva, a sto posto svojih poljoprivrednih proizvoda ovjerio je kao održive.
Postoji i trend koji traje od 70-ih godina 20. stoljeća, a riječ je o rastućem jazu između najbogatijih na svijetu i ostatka svjetske populacije. Istodobno je siromaštvo na najnižim granama u povijesti. Kako to objasniti? Je li odgovor možda u prosječnom životnom standardu koji je možda sada niži u zamjenu za smanjeno siromaštvo?
Sasvim sigurno u svijetu raste nejednakost, što ilustrira činjenica da bogati zarađuju mnogo brže od siromašnih te postaju sve bogatijima. Tako, dok bilježimo velika dostignuća u izvlačenju ljudi iz siromaštva (ekstremno siromaštvo u zemljama u razvoju palo je s 47 posto 1990. na 14 posto u 2014. godini), deregulacija financijskih tržišta i nedostatak učinkovitih politika na redistribuciju prihoda dopustila je da se bogatstvo koncentrira u vrhovima društva, kod jedan posto svjetske populacije. To je blisko povezano s činjenicom da novac rađa novac te s time da smo dopustili da nejednakost naraste i unutar kompanija (omjer plaće prosječnog američkog direktora u odnosu na radnika otišla je s 20 naprama 1 iz 1965. na oko 300 naprama 1 danas). Ništa od toga nije neizbježno, naprosto moramo regulirati tržišta i kroz poreze (iskorjenjujući izbjegavanje poreza), popraviti redistribuciju prihoda.
Na prvu se može primijetiti manjak društvenih uzora, autentičnih lidera u koje bi se čovječanstvo moglo ugledati. Današnji lideri možda se više nego ikada do sada oslanjaju na sirovu moć, bilo bojnu bilo političku, ali ne na vizije ili ideale. Je li doista točno da ima vođa koje ne vidimo u mainstream medijima toliko često?
Zapravo, vidim rastuću grupu lidera koji su vođeni svrhom. Neki su društveni poduzetnici koji možda nisu u masovnim medijima, ali su prepoznati kroz pokret B-corp. Drugi vode velike kompanije, bilo da je riječ o Elonu Musku i njegovoj viziji ubrzanja tranzicije prema solarno-električnoj ekonomiji, bilo Paulu Polmanu s njegovim planom održivog života koji je osmislio za Unilever. Neke od ovih lidera predstavljamo u dokumentarcu “Closing the Loop”, ali u mojem radu o održivom poslovanju susreo sam i puno drugih, i to praktično svakog dana. U sferi politike čini se kako imamo bolje vodstvo na nivou gradova – pogledajte što gradonačelnici rade na, primjerice, nivou klimatskih promjena u programu C40 – prije nego na nacionalnoj razini na kojoj je politika prljava i sve više neučinkovita.
Čini se kako je kapitalizam danas zastario, neučinkovit na mnogo načina, no ipak nema još znakova ili opće prihvaćene ideje o budućem gospodarskom sustavu. Što mislite u kojem će se smjeru razvijati svjetsko gospodarstvo?
Kapitalizam će opstati. Pitanje je samo koju verziju kapitalizma trebamo kako bismo preživjeli i napredovali kao globalno društvo. Kapitalizam pogonjen interesima dioničara bio je poguban za ljude (uzrokovao je nejednakost) i za planet (uzrokovao je uništenje ekosustava). Ali s pravim upravljanjem, pogotovo zakonodavnim okvirom, javnim pritiskom i zadovoljnim potrošačima, kapitalizam se može pogoniti prema pravednim i održivim ciljevima kako bi se stvorilo nešto što ja nazivam integriranom vrijednošću. No, da bi se to dogodilo, trebamo odmor od kratkoročnosti financijskih tržišta, moramo dopustiti manje moći dioničarima, uključiti društvene i ekološke troškove ekonomskih aktivnosti u cijene roba i usluga. Srećom, u tijeku su eksperimenti s alternativnim formama kapitalizma svuda u svijetu. U tom smislu napredujemo.
Što će se promijeniti uvođenjem eura i hoće li sve poskupjeti:
