Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenicima koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče uspjeli smo pronaći i nekoliko desetljeća kasnije pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici. Ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš "joker zovi'"i pišite nam na e-mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz veliko – hvala!
Nakon preleta Rudolfa Perešina, koji je 25. listopada 1991. MIG-om prebjegao iz JNA, ratnu 1992. godinu obilježili su povijesni preleti hrvatskih pilota Danijela Borovića, Ivana Selaka i Ivice Ivandića. Tada 34-godišnji Danijel Borović 4. je veljače MiG-om tadašnje JNA poletio s vojnog aerodroma u Bihaću i "uletio" u povijest. Njegovim preletom iz zrakoplovne baze Željava u Pulu Hrvatska je dobila ne samo iskusnog pilota, nego i prvi nadzvučni, borbeni avion MiG-21, što je bio početak formiranja eskadrile lovaca u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu. Samo tjedan dana nakon tog svog pothvata Borović je dao ekskluzivni intervju Večernjem listu te je novinarki Branki Stipić ispričao sve detalje dana koji je upravo on učinio povijesnim.
Pomno se planirala najkraća ruta, po kojoj je let trebao trajao samo 15 minuta. No, kada je konačno došao taj dan, gotovo ništa nije išlo prema planu. Kada je Borović, tog zimskog dana, došao na posao, vremenski su se uvjeti počeli naglo pogoršavati. Isplanirana je ruta postala upitna, no ne i cijeli plan od kojeg iskusni pilot nije ni pomišljao odustati. Planirao je poletjeti, točno u 17:05, kako bi na pulski aerodrom sletio u 17:20, no ni to nije išlo po planu te je poletio gotovo pola sata kasnije, kada je već padala noć. Znao je da će pistu u Puli, zbog zamračenja, osvjetljavati samo farovi kamiona. Znao je i da je, s obzirom na veliku brzinu MIG-a, slijetanje bez jake rasvjete vrlo riskantno, no Borović je sav taj rizik spremno prihvatio. Vojni aerodrom Željavu zauvijek je napustio točno u 17:32, poletjevši MIG-om 21 u noć i neizvjesnost. U sklopu vježbe bio je paru s još jednim MIG-om čiji je pilot bio vođa leta. Trebali su presresti i oboriti remorker koji je poletio nešto kasnije, glumeći neprijatelja. Spuštao se mrak, izmaglica je zastirala vidik, a Mjesec se još nije pojavio. Danijel je tada skrenuo sa zacrtanog kursa. Spustio se nisko, da ga radar ne otkrije te je, vrludajući među brdima i pazeći da ne zapne za koji vrh, krenuo prema cilju.
"Znao sam da me drugi avion ne može vidjeti i da u Bihaću još neko vrijeme neće saznati što se dogodilo, jer sam im se redovno javljao. No, stalno sam se pitao što će biti ako me otkriju. Hoću i uspjeti?" ispričao je Borović te 1992. svoje, još vruće utiske, novinarki Večernjaka, a taj ekskluzivni članak čuva naša arhiva.
Svjetla "na kraju tunela"
Zbog kiše i sumaglice, Borović nije mogao letjeti preko Like te je krenuo preko Velebita, u smjeru Zadra. Zimski uvjeti i zamračenje, te ratne 1992., let bez navigacije i radioveze – sve mu je to stvorilo neugodan osjećaj kao da leti zavezanih očiju. Sa svakom je minutom situacija postajala sve dramatičnija. Bilo je gotovo nemoguće orijentirati se, a vrijeme je neumoljivo brzo curilo i goriva je bilo sve manje. Počeo je razmišljati i o katapultiranju iz aviona, no u hladnoj, zimskoj noći, šanse za preživljavanje bile bi vrlo male, jer nitko u tom trenutku nije znao gdje se njegov avion nalazi te bi ga spasioci teško locirali. Spoznaja da se u sveopćem kaosu i magli ne može orijentirati, a ni katapultirati, da goriva ima za još samo 10 minuta leta – sve bi to, sasvim realno, bio okidač za paniku, no, iskusni je pilot pribrano iskoristio ono što mu je bilo na raspolaganju – pokazivač kursa, brzine i vremena te, najvažnije od svega, svoje višegodišnje letačko iskustvo.
Goriva za još 3 minute leta
"Letio sam naslijepo, po iskustvu i pameti. Samo uz pomoć pokazivača kursa, bez navigacijskih sredstava i radioveze. Vrijeme je bilo strahovito loše. Goriva je bilo sve manje, a aerodroma nigdje na vidiku", ispričao je pilot.
U gotovo nemogućim uvjetima, u avionu MiG-21, koji leti brzinom od 900 kilometara na sat, Borović se i bez navigacije i radioveze, uspio orijentirati te doći na poziciju na kojoj je trebao biti da je išao planiranom rutom. Okrenuo je prema zapadu i ubrzo ugledao bljesak koji se ponavljao – bilo je to svjetlo "na kraju tunela", točnije, bila su to svjetla kamiona.
"Tada sam konačno, po rasporedu nekih svjetala, prepoznao mjesto koje tražim. Goriva je bilo za još tri do četiri minute leta. Laknulo mi je kada sam vidio da mi odozdo netko signalizira, po tome sam znao da je pista tu negdje. Nisu je smjeli osvijetliti. Na njenom su početku stajala dva kamiona s upaljenim farovima, a svjetlo usmjereno na pistu izgledalo je kao da je netko žutim flomasterom na zemlji nacrtao dvije pruge i to me spasilo. Sletio sam, parkirao i ugasio motore", opisao je Borović napete minute prije slijetanja na zamračeni pulski aerodrom.
VEZANI ČLANCI:
O proživljenom iskustvu pilot i njegova supruga kasnije su napisali i knjigu "Prelet za Hrvatsku". Na vlastiti zahtjev Borović je 2003. godine umirovljen u činu pukovnika. Priznanje za hrabrost i junaštvo u Domovinskom ratu čekao je tri desetljeća. U veljači 2022., u povodu tridesete obljetnice preleta za Hrvatsku umirovljenog je pukovnika Danijela Borovića Redom kneza Domagoja s ogrlicom odlikovao Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović.
Prelet Osvetnika Dubrovnika i Vukovara
Nakon Borovića MiG-ovima su 15. svibnja 1992. iz JNA pobjegli i piloti Ivan Selak i Ivica Ivandić. Tog se proljetnog dana u povodu obilježavanja "Dana vazduhoplovstva" uvježbavao prigodni program, a u eskadrili u kojoj su bila četiri para aviona, letjeli su i Ivandić i Selak. S aerodroma Ponikve, pokraj Užica u Srbiji, prvi je uzletio Ivandić, a čim mu je stigla potvrda da je i Selak poletio, krenuo je avionom prema Splitu. Neposredno nakon toga i Selak se odvojio od svog letačkog "para" te je krenuo prema Zagrebu. Oba pilota sretno su prizemljila borbene zrakoplove, Ivandić na Resnik, a Selak na Pleso. Zahvaljujući njima, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo u samo jednom danu postalo je brojnije za dva MiG-a iz sastava bivše JNA. Selakov zrakoplov, koji je dobio počasno ime "Osvetnik Dubrovnika", bio je ''u radnom odnosu'' tijekom cijelog Domovinskog rata, ali i kasnije te je ''umirovljen'' 2004. Sreću da doživi odlazak u mirovinu nije imao i drugi MiG – Ivandićev "Osvetnik Vukovara" na svoj se posljednji let vinuo 14. rujna 1993.. Kod Vrginmosta ga je tog dana srušio srpski projektil, pri čemu je poginuo hrvatski pukovnik Miroslav Peris.
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče uspjeli smo pronaći i nekoliko desetljeća kasnije pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici. Ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš "joker zovi'"i pišite nam na e-mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz veliko – hvala!
VIDEO/FOTO Spektakl na hrvatskom nebu: Pogledajte kako su Rafalei letjeli iznad Šibenika, Zadra, Čakovca
Slažem se s šredhodnim komentarom a za još priča o temi, obratite mi se na mail