Obzor je previše širok da bi se zamarao s lijevim i desnim. Obzor je dovoljno naprijed da bi iz prošlosti suvereno i komparativno sagledavao ono što će pomoći u objašnjenju ovoga danas. Obzor je suštinski vidik koji nam približava budućnost. On je i stvarna linija koja odvaja nebo i Zemlju, ali i točka iz koje svatko može razvijati vlastiti pogled na stvarnost. No, prije i iznad svega Obzor je ono prema čemu koračamo i što nam se čini nedohvatljivim samo zato što je neprekidno tu, s nama i oko nas. U vremenima velikih mijena i još većih strahova, kada hereditarna ljudska bojazan od promjena i odgojem usađeno uvjerenje kako neki procesi nadilaze naše moći i zbog toga nema smisla ništa ni pokušavati, Obzor odlučno želi biti aorta kojom će slobodno protjecati ideje i razvijati samouvjerenost i spoznaju o vlastitim snagama svakog od nas. Nemoć postoji isključivo u slučaju ako pristajemo na nju. Moć počiva u sumnji, razmišljanju i spoznaji. Obzor je igraonica riječi, on je zvuk zvonkih ilustracija i skladnog vizualnog oblikovanja. On ne pokušava saznati što biste vi htjeli čitati, niti vam pokušava nametnuti stav o tome što morate misliti; Obzor samo diskretno upozorava na ono što je važno – na procese, na ljude, na posljedice i na ono što dolazi iz svega toga. On vam se neće pokušati svidjeti, niti će vam istinu nastojati prikazati fotogeničnom. Svidjela se ona vama ili ne, istina neumoljivo postoji, a time što ćete okrenuti glavu od nje, neće vas zaobići, niti će prema vama biti naklonjenija. Prije ili poslije neizbježan frontalni sudar s njom izazvat će oštećenja koja se neće moći “ispeglati”. Stoga vas Obzor neće ni strašiti, niti istinom paralizirati, nego će vam pokazati kako uz vas, kada se osjećate najusamljenijima, postoje ljudi uz čije se dobre misli, dobre riječi i dobra djela nikada nećete smjeti osjetiti kao autsajder. I kad smo već kod Zaratustre, podsjećam da je rekao i kako onaj tko brižno i marljivo sadi stječe više vjerskih zasluga nego što bi stekao ponavljanjem deset tisuća molitvi. Zato Obzor ne može biti drukčiji nego dosljedan, uporan u “sadnji” poštenog zbira različitih mišljenja koja isto tako ne mogu preprodati vlastitu dosljednost.
Proteklih desetljeća mediji su grozničavo nastojali podilaziti publici što je dovelo do višestrukog gubitka; gubitka medijske fizionomije, gubitka povjerenja te iste publike, gubitka vjere u svoje snage, gubitka samopoštovanja u odnosu prema političkim i financijskim oligarhijama i na koncu do gubitka javnosti. Pokušaji i promašaji, pokušaji i promašaji, uz svu silu objektivnih teškoća i tehnoloških razmirica, te dovođenje defetista u vlastite redove koji se uslijed svojih limitiranosti nisu domislili ničega drugog nego dogme o neminovnom propadanju, posebno tiskanih medija, obeskičmenili su dostojanstvo poziva koji je zamišljen kao društveni korektiv. Transmisija moći i manifestacija nemoći, kao raskorak iznad ponora nad kojeg su nas doveli, trgao je smisao posla kojem je pošten posao i bio glavni smisao. Atrofirani, manipulirani, vazektomirani i vazelinizirani u iluziji točke iz koje nema povratka uzaludno tražimo spas izvana, ne shvaćajući da jedino sami možemo spasiti stvar. Sudbina slova je u našoj pismenosti i u našoj hrabrosti. Sudbina pismenosti i hrabrosti je u poznavanju i izboru pravih slova. Sve je jednostavno. Kompliciraju samo neznalice, neradnici i zlonamjernici koji se vesele propasti. Briga manje. Za sve.
VEZANI ČLANCI
Obzor nije pretenciozno mjesto ni zamišljeni prijatelj čovjeka koji živi u mesijanskoj fiksaciji, ali je svakako karakter koji ne odustaje i koji će smisao postojanja tražiti u ostavljanju iskrenog, autentičnog i poštenog traga o vremenu u vremenu. Ne zanosimo se da ćemo mijenjati svijet, no znademo da ćemo u panta rei dinamici, stalno propitkujući sebe i mijenjajući stereotipe na koje nas prisiljavaju, svijetu pokazivati da se na vidiku uvijek pronađe novi, važan, dohvatan i plemenit cilj prema kojem treba krenuti. Obzor zato i postoji. Da bi se vidjelo, da bi se išlo i da bi se saznavalo. Naše putovanje unutar ograničavanja koja nam se žele nametnuti avantura je kao i sam život, izazov novog dana i sljedećeg broja, tolerantnost suputnika, što se ne libe i ne skrivaju u sebičnosti, na svoje putovanje pozvati mnoge. Stoga je, da bi postao vaš, Obzor morao konzistentno biti svoj, čak i onda kada to nije značilo popularnost, i onda kada je bilo lakše prepustiti se vjetru nego pisati uz vjetar. Obzor je zato i postao govornica ljudi koji imaju što reći i koje vrijedi poslušati. Neukost zla nikada se ne smije podcijeniti. Jer upravo zbog neukosti njegova se snaga multiplicira, kad je zlo lakši izlaz prema lažnom spasenju. Zagrobni život može vam se obećati bez ikakvih posljedica po onoga tko vam ga obeća, ali život u izazovu traganja za vrijednostima koje će nas učvrstiti u ljudskosti, plemenitosti i solidarnosti mogu samo oni koji će na tom, nikad lagodnom putu, koračati zajedno s vama. Ili možda i barem pola koraka ispred vas. Obzor nikad neće biti osvojen, njega je nemoguće pokoriti, njegova veličina bdije u nemjerljivosti, a beskraj se može ispuniti samo snagom općeg dobra.
VEZANI ČLANCI
Na Obzoru se naziru ljudi. Oni koji ga čitaju održavaju njegov puls i samo su naizgled bezimeni. U svakom broju oni ostavljaju i svoj čitalački potpis i autorstvo snage koja daje smisao radu onih koji ga stvaraju. Oni koji ga stvaraju kontinuitet su predanosti, želje da se postane, bude i ostane vječno. Žarko Ivković, Želimir Žanko, Zvonimir Despot, Vojislav Mazzocco, Borna Keserović, Željko Valentić, Vladimir Barišić, Zdravko Milinović, Nataša Smrekar Vlašić, Branka Osmec, Vesna Šaško, Ivica Glad, Vlado Mirčeta, Saša Bijelić, Veselko Knezović, Zoran Opalić, Tomislav Botić, Branimir Klarić, Zoran Birman su Obzor. Onaj operativni kontinuitet čiji bi svaki napor ostao uzaludan bez svih ostalih kolega iz Večernjeg lista, novinara i grafičara i urednika i lektora, kao i bez vanjskih suradnika koji su profesionalnim odnosom i gotovo neukrotivim entuzijazmom nizali broj za brojem. Mirko Galić, Milan Trenc, Đorđe Balašević, Dražen Lalić, Milan Ivkošić, Igor Flak, Mladenka Šarić, Marijana Grbeša, Božo Skoko, Jerko Rošin, Ljubo Jurčić dio su onih koji su stizali sa svojih primarnih poslova na naše zajedničko putovanje. Nemoguće je spomenuti sva imena, nemoguće je prisjetiti se svih sati i svakog koraka u traganju. Nemoguće je zbog toga ne biti zahvalan svakom od njih na svakoj prijeđenoj dionici. Još smo tu. I trajemo. Kao Obzor što se otvara pogledima dobronamjernih i odlučnih. Onima poput vas...
