Uoči odlaska u Lepenicu, BiH prijestolnicom prošla je tiha i mirna
kolona srednjoškolaca KŠC-a Sveti Josip. Podršku u dostojanstvu i tuzi
pružili su im učenici susjedne škole, I. bošnjačke gimnazije.
Direktorica Bošnjačke gimnazije Lamija Akšamija na vijest koja je
odaslana putem radiopostaja da se sprema tiha povorka odmah je
obustavila nastavu u školi i 530 učenika povela do KŠC-a. Iako u KŠC-u
nisu planirali ništa slično, brojni Denisovi prijatelji koji su cijelu
noć palili svijeće i spontano se okupljali ispred Centra, spremno su
stali na čelo kolone, mirno i dostojanstveno pješice prošli od KŠC-a,
pored Katedrale, Ferhadije i Titovom ulicom do okupljališta ispred
Zemaljskog muzeja, odakle je bio organiziran prijevoz autobusima do
Lepenice.
Prolazeći ulicama kroz središte grada tiha kolona polako se povećavala.
Slike veselog mladića koje su njegovi prijatelji nosili rasplakale su i
slučajne prolaznike. Tuga i sram većine građana Sarajeva zbog nemila
događaja u kojemu je brutalno oduzet život jednoga mladića potaknula je
mnoge da se zamisle što se to dogada u Sarajevu. Taksisti s postaje kod
autobusnog kolodvora ponudili su besplatno svoje usluge prijevoza iz
Sarajeva do Lepenice i natrag.
Policija, iako nije dobila službeni zahtjev za osiguranjem povorke, jer
nije bila niti planirana, ipak je brzo reagirala i omogućila nesmetan i
siguran prolazak tihe kolone brojnim ulicama i raskrižjima grada. Radio
Stari grad je za vrijeme trajanja pokopa emitirao klasičnu glazbu u
znak žalosti za Denisom, ali i svim žrtvama Sarajeva u posljednjim
maloljetničkim divljanjima. Učenici Srednje učiteljske škole ispred
KŠC-a su došli s crvenim karanfilima u rukama koje su položili ispod
slike ubijenog Denisa Mrnjavca.
Za naš list direktorica I. bošnjačke gimnazije Lamija Akšamija izjavila
je:
To ostaje nama starijima na savijesti i svima onima koji su mogli
još davno od okončanja rata do danas napraviti domove za problematične
osobe. Osobe koji su to napravile nisu normalni ljudi ili su pod
utjecajem droge. Bilo kako bilo, Denisa više nema. Njegova majka i
njegovi bližnji strašno pate.
Ne postoji veća tragedija nego izgubiti svoje dijete. Mi danas
suosjećamo u toj boli i želimo da naši učenici uvide što se događa da
bi jednog dana mogli graditi zdravije društvo. Kako bi mogli jednoga
dana priskočiti u pomoć nekome tko je u nevolji. Sramota je da nitko
nije priskočio u pomoć kad je jedan mladi čovjek napadnut. U ratu smo
jedni druge izvlačili i pomagali pod kišom granata.
Kao da smo izgubili dušu. Nije kriva politika. Krivi su oni koji su
bili u tramvaju, a nisu priskočili u pomoć. Vlast je trebala napraviti
domove za one koji nisu normalni, koji se ne mogu uklopiti u normalno
društvo. Neka se upitaju oni koji su to mogli učiniti, a nisu. Ako ova
država ne može naći novac za takve ustanove, naći ćemo mi. Nas 600
učenika i zaposlenika naći ćemo novac za specijalizirane domove, ako
treba i izvan ove zemlje, kao što smo našli novac kad je trebalo i za
Bošnjačku gimnaziju.
Kolone srednjoškolaca, prolaznika, prijatelja, prošle kroz glavni bh grad