Apostolski nuncij u Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua dao je svoj prvi intervju hrvatskim medijima i to Hrvatskoj katoličkoj mreži, a Večernji list dobio je ekskluzivne dijelove toga razgovora, koji će u četvrtak biti objavljen na Hrvatskom katoličkom radiju, a nakon toga i na Laudato televiziji.
Komentirajući odnos Crkve i države, mons. Lingua je kazao je kako „nije ispravno reći da se država bavi tijelom, a Crkva dušom“.
„To nikako nije točno, jer Crkva i država moraju misliti i na dobro duha i na dobro tijela, dakle na cjelovitu izgradnju. U tome duhu suradnje postoje instrumenti koji su dani, koji su načinjeni kao što su ugovori, bilateralni sporazumi koji služe tome da se uredi to zajedničko djelovanje za dobro osobe, subjekta. Dakle, nije ispravno također misliti da su ti ugovori – ponekad se može javiti takva ideja – da su ti ugovori neki privilegij. Tome uopće nije tako. Ugovori služe tome da se dogovori strategija za izgradnju ljudske osobe. Vrlo sam zadovoljan što sam ovdje u Hrvatskoj vidio da su ti ugovori dobro prihvaćeni i od muslimana. Primjerice, muftija mi je u više navrata rekao da su oni sretni što je Crkva sklopila te ugovore, jer i oni od njih imaju koristi, jednako tako i Pravoslavna crkva, to je nešto što svima koristi. Imati ugovor nije privilegij, nego mogućnost da se uredi zajedničko djelovanje u korist ljudske osobe“, rekao je mons. Lingua, koji se u razgovoru posebno zadržao na temi blaženog kardinala Alojzija Stepinca.
„Kad sam stigao u Hrvatsku nisam dobro poznavao blaženog Stepinca. Čuo sam, naravno, za njega. Odmah sam se potrudio s tim upoznati te sam donekle shvatio ulogu i važnost koju taj blaženik ima za hrvatski narod, gotovo da ga možemo smatrati ocem nove Hrvatske. Zato razumijem želju djece da im otac bude priznat, najljepši otac. Otac, čak i ako nije najbolji otac, meni je uvijek otac i ja ga moram ljubiti i ništa me ne sprječava da ga ljubim koliko želim i kako mogu“, rekao je mons. Lingua, dodavši kako su ga odmah po dolasku u Zagreb obavijestili o problemima s s kanonizacijom i „stanovitom zbunjenosti puka, Crkve u Hrvatskoj“, pa je stoga htio osobno otići prve nedjelje na svoje „prvo hodočašće“ na Stepinčev grob u Zagrebačku katedralu.
„I mislim da je to bilo jedno istinsko nadahnuće kad sam se zapitao: „Što mogu učiniti da riješim ovaj problem?“; i odmah sam čuo kao da mi je on odgovorio: „Ne brini ti za moju svetost, brini se ti za svoju svetost.“ I mislim da je to također nadahnuće, jer to je ono što kažem svima kad mi postave to pitanje i nitko se ne usudi postavljati mi više pitanja jer svi shvate da se moraju pobrinuti za vlastitu svetost. Mislim, kasnije sam dublje razmišljao i često se vraćam na to i shvatio sam da mu se vjernici već mogu moliti jer je blaženik, ali nije toliko važno, eto, imati kip više, crkvu više, molitvu više za blaženika. Ono što je najvažnije je iznova živjeti njegov duh. Eto, shvaćam da je zadatak svakog Hrvata da bude drugi Stepinac, ne samo biskupi, ili svećenici – oni nesumnjivo moraju gledati u nj –, ali svaki Hrvat mora imati njegov mentalitet, njegovu otvorenost, njegovu ljubav. Eto, to je važno: kad bi svi Hrvati bili drugi stepinci problem bi već bio riješen“, rekao je mons. Lingua.
Komentirajući ostvarivost želje pape Franje za jedinstvom s kršćanskim istokom, nuncij Lingua kazao je kako mu je bilo veliko zadovoljstvo vidjeti ove godine ovdje u Zagrebu Molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, a posebno trenutak gostovanja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
„Bio je to trenutak dubokog zajedništva također za večerom koju je dao prirediti metropolit. Bio je to trenutak dijaloga u kojem se vidjelo tu želju da više jedni druge upoznamo i uzajamno se više ljubimo. Jako mi se svidjelo ono što je kardinal Bozanić rekao u Srpskoj pravoslavnoj crkvi kad je govorio o jedinstvu s Bogom: što se više približavamo Bogu to smo bliži jedni drugima, a to je upravo smisao ekumenizma. Ne možemo ići Bogu ako smo podijeljeni. Mislim da ako želimo doći u raj moramo se ujediniti jer u Bogu ne mogu biti osobe koje se bore i jedni druge gledaju prijekim pogledom. Zašto, dakle, čekati drugi život da živimo u slozi kad već možemo živjeti u slozi u ovome životu. Ova bi zemlja postala raj kad bismo se voljeli, u protivnom ne možemo ići u raj jer u Bogu ne postoji dvoje ljudi koji se mrze“, rekao je nuncij Lingua.
Na pitanje zašto je postao svećenikom, ispričao je kao je kao jako mali ušao u sjemenište i da tada nije mogao shvatiti što znači biti svećenik.
„Bio sam uvjetovan od obitelji, od prijateljâ. I shvatio sam da moram ozbiljno i duboko razmisliti, ali pomalo sam se bojao jer sam znao da su me već tada mnogi vidjeli kao svećenika, već sam bio na teologiji. Znao sam da su bile dvije gospođe koje su financijski pomagale mojoj obitelji kako bi mi se omogućio studij u sjemeništu i bogosloviji. Župnik, župljani su me već smatrali napola svećenikom. I tada sam rekao sebi: „Ako sada shvaćam da to nije Božja volja kako ću objasniti svim tim ljudima da je moj put nešto drugo“. Tada sam se uplašio, ali rekao sam samome sebi: „Ne smijem dopustiti da me uvjetuje mišljenje ljudi, moram gledati što Bog misli, razumjeti njegovu volju“. Tako sam odlučio poći razgovarati s duhovnikom i rekao sam mu ove stvari koje mi je bilo teško mu reći i u tome trenutku, sjećam se da je to bilo posebna milost, jer mi je rekao s velikom jednostavnošću: „Gledaj, Bog te ne zove na telefon da kaže što želi od tebe, služi se okolnostima. A ako si ovdje nastavi dalje, ako te On ne želi za svećenika dat će ti to do znanja. Ne brini“. To je za mene bilo veliko oslobođenje. I mislim da je to bio trenutak u kojem sam odabrao celibat jer sam Boga stavio prije svega drugog. I tako sam kasnije postao svećenik“, ispričao je mons. Lingua, kojemu je majka nakon ređenja otkrila tajnu da je, kad je bila mlada, mislila postati redovnica.
„Zatim je upoznala mojega oca i nije znala što učiniti. Tada je rekla Bogu u molitvi: „Gledaj ako želiš da se udam daj mi jednog sina svećenika“. Naravno, kad mi je to rekla ostao sam u čudu. Jako je poštujem jer mi to nikad prije nije rekla kako ne bi utjecala. Shvatio sam doista da doista „prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh“. Eto, ta rečenica proroka Jeremije duboko mi se urezala u srce, shvatio sam da na taj način Bog ima planove za svakog od nas od majčina krila“, ispričao je mons. Lingua.
Govoreći o „evangelizacijskim prioritetima“ pape Franje, koje kao nuncij nosi u zemlju koju dolazi, naveo je Papin primjer odlaska na Veliki četvrtak u zatvor, gdje pere noge zatvorenicima.
„To su aspekti koji pokazuju njegovu osjetljivost. Drugi aspekt je tema bratstva na kojoj mnogo inzistira. Stigao je do nečega što mnogi ne razumiju kao što je potpis dokumenta iz Abu Dabija o bratstvu, ali on je uvjeren da ako nismo braća svijet neće imati budućnost. Imaju možda dvije stvari koje su mene osobno jako dirnule. Jedna je kad je govorio o doticanju Kristovog tijela. On je uvjeren i vidimo to na audijencijama, kako se zaustavlja da dotakne osobe s teškoćama u razvoju, da poljubi djecu, posebno bolesnu. Eto, to doticanje Kristova tijela za njega je čin vjere i svijest da tamo postoji stvarna prisutnost Krista, Krista u osobi koji je rekao: „Što god učiniste jednom od najmanje ove moje braće, meni učiniste.“ Ima zatim druga stvar koja me tjera na razmišljanje. Možda je još uvijek nisam razumio u čitavoj njezinoj težini, ali mislim da ima proročki značaj kad kaže: „Želim siromašnu Crkvu za siromašne“. Jer siromašna Crkva je Crkva koja ne računa na svoja sredstva, svoje sposobnosti, svoju moć, nego računa na Božju ljubav. Eto, mislim da je važno osloboditi se svega što može biti prepreka da budemo Božja djeca koja nisu zabrinuta za budućnost jer znaju da postoji Otac koji se brine za svoju djecu i koji ih ne napušta“, rekao je mons. Lingua.
Na pitanje ima li veliki zadatak „obnoviti hrvatski episkopat, jer u idućih pet godina će više naših crkvenih pastira će napuniti kanonsku dob za odlazak u mirovinu“, odgovorio je kako mu to „nije rečeno“, ali da će „vrlo vjerojatno ću biti zadužen za traženje kandidatâ koji će ih naslijediti, a to očito nije nešto što činiš sam, nego u dogovoru s biskupima, prije svega, ali i sa svećenicima, redovnicima, laicima te se započinje rad na traženju, savjetovanju, nadajući se da će to voditi, pomagati Duh Sveti kako bi se predložilo Svetome Ocu, koji će imati konačnu odgovornost, imenovanje osoba koje smatra najprikladnijim da pokriju biskupije koje će biti prazne“.
„Znamo profil svećenika, biskupa kojeg želi Papa, to je svećenik i biskup koji je blizak stadu, poglavito, kao što on kaže, da miriše po ovcama, da prije svega bude pastir, tako da, vidjet ćemo… Postoji nesumnjivo dobar kler, dobar episkopat, zato mislim da neće biti previše teško, ali molimo se Duhu Svetom“, rekao je mons. Lingua.
Opisujući Hrvate i Hrvatsku, rekao je kako mu se čini „da ponekad Hrvati, ova zemlja riskira više gledati natrag no naprijed“.
„I bojim se da je ovo ograničenje koje ne dopušta učiniti korak naprijed. Razumijem, naravno, da postoji vrlo nedavna bolna povijest koju su mnogi osobno proživjeli i koju se ne uspijeva zaboraviti. No, ne radi se o tome da se zaboravi, radi se o čišćenju sjećanja kao što je rekao papa Ivan Pavao II., to jest radi se o tome da se prošlost preda u ruke Božjem milosrđu ne gledajući jesam li kriv ja ili je kriv drugi, jesu li me tražili oproštenje dovoljno ili nedovoljno...Ja mislim da u protivnom nikada nećemo moći učiniti korak prema budućnosti, a budućnost je samo budućnost pomirenja, budućnost koja nam omogućuje da vjerujemo. Povijest jednog naroda slična je osobnoj povijesti svake osobe. Ja znam da sam učinio zlo, znam da sam činio grijehe, ali znam da je Božje milosrđe pokrilo, da je Isus umro za moje grijehe i umro je za grijehe svakog naroda i zato ne možemo stalno ići otvarati rane jer u protivnom ne vjerujemo istinski, do kraja u Kristovo otkupljenje“, rekao je nuncij Lingua u svome prvome medijskom nastupu.
Nema nitko da prevrne stolove ispred hrama a trgovaca i vani i unutra.