Drvored u jesen, vijest o sadnji manjeg drvoreda na zagrebačkoj Trešnjevci, minijatura od pet redaka. Prvi tekst koji je književnik Damir Karakaš (53) objavio, bio je upravo na gradskim stranicama Večernjeg lista. Otprilike veličine poput ovog početka teksta.
– Uh, s tih sam se prvih pet redaka itekako namučio... Bila je to mala vijest, moj prvi novinarski zadatak. Danas bi to mjerili veličinom jedne SMS poruke. I nikako. Satima sam sjedio na nekim ciglama, kraj ceste, brisao, pa ponovo pisao, zvao u pomoć. Stigla je moja prva supruga koja je bila trudna, trbuh joj je bio do zuba, ali došla mi je pomoći. Iako je studirala atomsku fiziku, ona je bila iz slavne novinarske obitelji i kužila je novinarstvo, djed Roman Garber bio je osnivač SN revije, a tata Mario legendarni novinar Slobodne Dalmacije. Zapravo, pokušao sam napisati tih pet redaka onako kako i danas pišem, a to je po savjetu koji je Ivo Andrić davao mladim piscima, govoreći im; zbij to malo bolje. I nekako sam uz veliku pomoć žene uspio napisati taj članak – prisjeća se prvog teksta Karakaš dok razgovaramo na zimi okretišta na Borongaju.
Za Nedjeljni Večernji, tri desetljeća poslije, čovjek koji je među najvažnijim prozaicima novog stoljeća, ispričao je životnu priču. Od nogometa s Robertom Prosinečkim, koji se kao klinac u Staroj Vlaškoj nije posebno isticao s loptom među vršnjacima, do svirki pred Davidom Bowiejem u kultnom pariškom Saint-Germain-des-Prés, kvartu u kojem je pio i Ernest Hemingway, sve do helikoptera koji su iznad Bosne gađali granatama.
Karakaš je, kao ratni izvjestitelj bio u helikopteru koji su napadali s tla… Čega se sjećate iz ratnog doba?
Jednom sam negdje kod Bugojna, gdje je bilo jako gadno, ušao s fotoaparatom u neku staju, iz bačve su izvirila dva mala Roma, mislili su da je fotoaparat neko oružje, a nisu znali u toj ludnici kojoj strani pripadam, pa je jedan taktički digao dva prsta, drugi tri, to je bila i naslovnica moje prve knjige, putopisa “Bosanci su dobri ljudi”, po jednoj pjesmi koju je moj otac volio slušati. No, knjiga je osrednja, ništa posebno, najbolja je u biti ta naslovnica.
Tramvaji tu na Borongaju prolaze, okreću se jedan za drugim, a kako koji promijeni sklopku na tračnicama, uz iznenadni zvuk udaranja metala o metal s tla, za vrijeme razgovora poskakujemo svako malo, misleći da je novi potres. Srećom nije, tramvaj je.
– Nije lako, strah je ušao u tijelo, ali proći će sve to. Upravo radimo predstavu, moj novi tekst “Avijatičari” režira Tamara Damjanović, glume Doris Šarić Kukuljica, Ozren Grabarić, Sven Jakir i Robert Španić. Prvi put sam toga jutra došao na probu, i kad je počeo potres, sve je izgledalo nadrealno, glumci koji na glavi imaju šljemove i maske, tražili su po dvorani spas, a ja sam navalio na ona jedina zaključana vrata… Strop je pao na dva mjesta, ali uspjeli smo pobjeći. Supruga i djeca u tom trenutku, na drugom kraju grada, taman su ušle u lift na osmom katu, i tada je počelo, one su potres proživjele u liftu... – priča Karakaš.
Doba je virusa, potresa, polarnih hladnoća. Kako se snalazite u ovim okvirima?
Puno čitam, gledam filmove, pišem. Supruga radi od kuće, pa je bilo nezgodno kada su i djeca na online nastavi. Ipak, našli smo neki svoj ritam, a meni treba malo prostora, daj mi dobru knjigu i kakav ugao u stanu i ja sam zadovoljan. Svatko se snalazi na svoj način, bitno je da čovjek stalno ne sluša vijesti.
Kako je u Lici u doba epidemije?
Neki su od te psihoze u Lici srušili na cestu bukve, dovezli prikolicu, traktor, pa im više ne mogu prići ni virusi ni onih petero susjeda.
Pišete li zaista romane na pisaćoj mašini? Šira javnost poznaje vas po zbirkama priča “Kino Lika”, “Eskimi” i “Pukovnik Beethoven”, putopisu “Bosanci su dobri ljudi”, romanima “Kombëtari”, “Kako sam ušao u Europu”, “Sjajno mjesto za nesreću”, “Blue Moon”, “Sjećanje šume”, sve do najnovijeg romana “Proslava”. Kako nastaju vaša djela?
Pišem rukom, i na kompjutoru, ali i na pisaćoj mašini. Inače, pisaće mašine oduvijek sam volio, pogotovo taj zvuk, još iz doba kada sam išao u klasičnu gimnaziju u Senju. Tada bih stajao kod vrata učionice u kojoj je tridesetak djevojaka, cijeli razred, pisalo na pisaću mašinu i slušao bih tu – glazbu. Najbitnije je puno raditi, čitati, evo ja sam nekidan sve te knjige koje sam pročitao, da bih što bolje razumio strukturu, kompoziciju i jezik, počeo čitati po poglavljima odostraga prema naprijed. Sad tako, unatrag, čitam “Na Drini Ćuprija”, jer književnost je poštena, koliko joj daš, toliko ti vrati. Na žalost, danas ljudi u Hrvatskoj toliko pišu, da nemaju vremena ni svoje pročitati.
Živite u neboderu, na mjestu s kojega može gledati nogometne utakmice s balkona. Kakve se utakmice gledaju?
Ne volim baš utakmice tipa Barcelona – Real Madrid. Takav nogomet izgleda kao neka videoigrica, tako mi nekako i Messi igra. Više volim Maradonu. Druga liga me najviše zanima, manje utakmice. Tu su pravi dueli, ponekad bude kao da si u kazalištu. Iako, pamtim dane kada sam kao navijač, vjerojatno jedini iz Zagreba, bio na gostovanjima. Sjećam se utakmice Rad – Dinamo, mislim da je završilo 1:2 za Dinamo, ja sam bio jedini navijač plavih na drvenim tribinama na beogradskoj Banjici, eto toliko sam bio lud.
Tko je bio heroj vašeg djetinjstva, najdraži nogometaš?
Velimir Zajec.
“Zajec Zeko, Dinamovo med i mlijeko”, kako ga je tada u euforiji nazvao radijski komentator Ivo Tomić, bio je miljenik generacija. Jeste li ga upoznali?
U to doba, upoznati Zajeca bila mi je najvažnija stvar na svijetu. Svojoj sam babi u kuhinji preko slike Majke Božje stavio sliku Velimira Zajeca, ona to nije vidjela, tako da se molila Zajecu. Dinamovac sam od djetinjstva. I kad sam bio klinac, zamolio sam Marka Didića, sportskog novinara Tempa, koji je išao raditi intervju sa Zajecom, da i mene povede. Samo da sjedim sa strane i slušam… Teško je to danas mladima shvatiti, ne sjećaju se tih velikana, ali zamislite klinca koji sjedi sat vremena kraj Luke Modrića. Ili Cristiana Ronalda. Pa tko ne bi guštao?
Ostanimo još čas kod nogometa, malo je poznato da ste, u doba kada je bio anonimac, igrali s Velikim Žutim, također Zagorcem poput Zajeca (i Stjepana Bobeka). Plavokosi nogometaš na početku velike karijere kao protivnika je imao – Karakaša.
Robi je mlađi od mene dvije godine. Kad sam stigao iz Like u Zagreb, živio sam u đačkom domu u Staroj Vlaškoj, gdje su sad popovi. Tamo je bilo igralište od crvene prašine, stalno sam na njemu igrao nogomet, u školi su me čudno gledali, zapravo gledali su u moje prašnjave bijele tenisice. Mislili su da igram tenis, kao došao seljačić iz Like i igra u Zagrebu tenis, tko je tad igrao tenis? A u tu prašinu, nasred koje je bilo i nekakvo drvo pa su se igrači u zanosu igre znali zabijati u to drvo.
A Prosinečki?
Dolazio je Žuti, on je tada u Dinamu igrao libera, zagrebački mangup, uvijek frizurica, volio je rolati, ali nije mi se činilo da će postati takva klasa. Pitao sam ga jednom sjeća li se toga, rekao mi je da nema pojma. Ne bi se ni ja na njegovu mjestu sjećao ličkih panjeva kojima sam gurao loptu kroz noge (smijeh).
Odrasli ste u Lici, u selu Plašćica kraj Brinja. Koje su se knjige tamo čitale?
Jedina knjiga u kući bila je Katekizam. A prva biblioteka bio mi je jedan poljski klozet. Nije bilo tariguza, takvo je bilo vrijeme, pa je jedan susjed odnekud dovlačio knjige, uzeo bi Dostojevskog, pa bi kroz knjigu zabio čavao. Unutra sam otkrio te knjige, čitao ih, ali ne možeš cijeli dan biti u klozetu, pa sam mu ih krao i odnosio u šumu gdje sam čuvao stoku. S dvanaest godina pročitao sam većinu ruskih i francuskih klasika. Budući da su neke knjige koje sam krao iz klozeta bile oštećene, malo u šali, malo u zbilji mogu reći i da sam čitao najtanje izdanje “Ane Karenjine”, od samo pet stranica.
Kako su vas na početku novinarske karijere prihvatili stariji kolege?
Tada sam radio ilustracije i karikature, dobio sam i drugu veliku nagradu grada Zagreba za karikaturu, odmah iza Otta Reisingera. Ali u Večernjaku mi je radio frend Vlado Barišić, taman sam se bio oženio, s crtanjem je bilo teško, pa sam se prijavio. Bilo je ljeto, dali su mi da pratim rekonstrukciju zagrebačkih ulica, to je za mene bila smrt, pa kako sa svim tim građevinskim pojmovima složiti normalnu rečenicu. Taj sektor pratio je tada Damir Kramarić, zvijezda gradske rubrike, koji je otišao na godišnji, a njegov tekst stajao je na oglasnoj ploči, kao primjer kako se piše. On se potpisivao s Da.K., a ja s D.Ka. I sjedim jedan dan u redakciji, zvoni telefon. S druge strane Kramarić, traži mene. I kaže mi ljutito: “Momak, imamo problem. Počeli su mi ljudi govoriti da sam počeo loše pisati. A to čitaju tvoje tekstove! Mijenjaj inicijale!”
U Večernjem listu zvali su vas “kraljem crne kronike”. Kako ste došli do te titule?
U Splitu nije bilo nikoga tko bi to pratio pa sam se ja toga uhvatio. Osim toga crnu kroniku radili su i veliki pisci Thomas Bernhard i Mario Vargas Llosa. Svašta je tu bilo, jednom mi je bakica u bolnici umrla dok sam radio s njom intervju. Pa je neki tip pucao iz puške na mene i fotoreportera. Bio sam i napadnut, završio sam u bolnici. Radio sam i ja gluposti, jednom sam radio razgovor s kraljem krivotvorina, koji je rekao da se ne želi slikati, ali nije znao da ja znam crtati… I sutra mu je izašao portret u novinama! Skoro me ubio.
Kako prolaze književnici u novinarstvu? Jesu li urednici cijenili drukčiji stil, koji odskače od klasičnih normi?
Konkurencija je u ono doba bila strahovita. Postojao je Večernji list, Vjesnik i to je bilo to od dnevnih listova. Naklade su išle u nebo, prodavalo se po 350.000 dnevno. I svi su klinci željeli pisati. Stalno su u redakciju Večernjaka dolazili novi, novi, novi... A kad su mi jednom rekli: “Čuj, ti si književnik”, nije to bila pohvala. Značilo je to, zapravo: “Brzo ti se bliži kraj, nećeš još tu dugo biti u redakciji...” Možda me spasilo što sam otišao u Split gdje nije bilo velike konkurencije. Tamo sam opet počeo pisati, kucao bih po cijele noći na pisaćoj mašini i slao to jednoj kolegici novinarki, a ona mi je savjetovala da se ostavim novinarstva i posvetim samo književnosti.
Prije nego što ćete biti ratni reporter, među prvim našim izvjestiteljima s Kosova, te izvještavati o ratnim strahotama u Bosni i Hercegovini, i sami ste, kao dragovoljac, bili na ratištu?
Selo mi je na prvoj liniji, u Žutoj Lokvi ubijeno je sleđa pet policajaca, neki su išli sa mnom u školu, počela su granatiranja Otočca, vratio sam se braniti rodni kraj. Nismo imali oružja, jedan puškomitraljez koji sam ja nosio, i uglavnom lovačke puške, a neki ljudi su nosili sjekire. To je bio jako težak period, bili smo opkoljeni s nekoliko strana, ali kad je pala kasarna u Ogulinu, svaka baba dobila je M-48 pa se tada promijenila situacija. Cijelu ličku zimu proveli smo po planinama, u stravičnim hladnoćama, spavajući po kamenim vrtačama, sjećam se kako smo se svi jedne večeri u nekoj rupi nagurali oko Slavka, Roma, koji je grijao kao termoakumulacijska peć.
Koliko vam je puta, kao ratnom reporteru, glava zaista zbog tekstova bila u – torbi? Što pamtite?
Svašta je bilo po Bosni, odakle sam donosio priče iz opasnih prostora, jednom sam tako ušao po mećavi u Mrkonjić Grad koji su držali Srbi, napravio reportažu. Lutao sam, spavao po crkvama, ulazio u mjesta gdje je vjerojatnost da izgubiš glavu bila velika, ali doduše ja tad baš nisam previše mario za glavu, razvodio sam se od one prve supruge koja mi je pomagala oko članka o drvoredu, tražio telefonske govornice po Bosni i svađao se na sav glas s njom, ponekad bi po vijavici prošao neki vojnik i, zanimljivo, kad bi i htio da te netko ubije, nitko neće.
Helikopter koji gađaju granatama?
Više puta bio sam u tim borbenim letjelicama iznad Bosne, iznad Pala, tu je bilo svakakvih akrobacija, opasnih situacija, vozio sam se u raznim ratnim avionima, pa onim golemim Herkulesima. A kada te gađaju odozdo, onda se iz letjelice bacaju neke bombice koje odvlače te granate pa u letjelici od toga naglo postane vruće.
Završavamo s novinarstvom, no zgodan je detalj da ste među prvima pratili Milana Bandića? Kakav je zagrebački gradonačelnik bio na svom početku? Što pamtite?
U gradskoj rubrici trebalo je i pratiti neku stranku, budući da sam ja bio početnik, odlučeno je da pratim SDP koji je tada bio potpuno nebitna stranka. Tako da sam po blatu hodao s Milanom Bandićem, koji je počinjao svoju političku karijeru, sjećam se kako je nosio darove nekoj obitelji koja je imala 15 članova. Ne bih više o njemu, osim preporuke pogledati dokumentarni film Darija Juričana “Kumek”, gdje se dobro može vidjeti put od referenta za općenarodnu obranu do gospodara Zagreba i vjernika. Iako, slični prelasci kod nas su klasika, početkom devedesetih osamdeset tisuća članova Saveza komunista prešlo je u samo nekoliko mjeseci u HDZ. Ljudi kod nas često vjeruju u Boga i zlato.
Bili ste, prije rata, pripadnik zagrebačke supkulture. Što su vam tada bili ideali? Mijenjaju li se oni s godinama?
Mislim da sam prvi iz svog kraja probušio uho, to je tada bilo čudo, pa nosio lude frizure, kad bih se vraćao u Brinje, rođaci su od sramote bježali od mene. A što se tiče ideala, za mene u Lici popovi u crkvama znaju govoriti da sam komunist, anarhist, ali ja nisam ni za kakve etikete, sve radim u svoje ime jer ne želim preuzimati odgovornost ni za kakve grupacije. A to za što se zalažem, to i nije stvar nikakvih političkih opcija, nego jednostavno nekakvi civilizacijski dosezi. Voliš ljude, bez obzira na vjeru, naciju, spol, zalažeš se za ljudska prava, da budeš pošten, da te nitko ne može ni s čime kupiti, jednostavno da budeš čovjek, tako odgajam i svoju djecu.
Početkom novog stoljeća otišli ste, zbog ljubavi, s harmonikom u Francusku. I Tereza Kesovija otišla je istim putem, ali ona nije znala francuski kada je stigla u Pariz. A vi?
Otišao sam najprije u Bordeaux, tamo sam živio godinu dana, ni ja nisam znao beknuti francuski, samo nešto malo njemačkog koji sam učio na fakultetu, ali naučio sam reći na francuskom da sam iz Hrvatske i da smo mi izmislili kravatu. Jednom sam to rekao nekoj znatiželjnoj grupici ljudi sa psima, oni su me počeli tapšati po leđima, tad sam shvatio da oni misle kako sam ja izmislio kravatu (smijeh). Onda sam se preselio u Pariz gdje sam ostao više od pet godina, upisao sam i francuski na Sorbonni, studirao godinu dana, ali nisam više mogao, ipak ostala mi je iskaznica na kojoj piše Sorbonne i dolje moje selo Plašćica. No, imao sam u Parizu i gorkih iskustava, završio sam ni kriv ni dužan u zatvoru, pomagao mi je da izađem i naš veliki slikar u Parizu Davor Vrankić, to sam sve opisao u romanu “Sjajno mjesto za nesreću”.
Tko vas je naučio svirati harmoniku?
Baka Mande mi je tu važna. Ona bi na leđa stavila harmoniku, pa u planinu, ja za njom, onda su me lički čobani učili svirati. Tu je počelo. Učenje harmonike s prsta na prst, bez nota. Danas imam vjerojatno najstariju harmoniku u Europi, staru više od stotinu godina, koja je drvena. Sviram je, da je sačuvam, samo u posebnim prilikama, na rođendanima djeci.
Tko su bili ljudi za koje ste svirali u Francuskoj?
Svirao sam na Saint-Germainu, mijenjao se na pozornici s jednim jazz bandom, to je kao centar svijeta i za sve te godine puno je ljudi tuda prošlo, slušalo, David Bowie, Catherine Deneuve, a volio me slušati i jedan od najvećih francuskih glumaca Daniel Auteuil, koji mi je uvijek davao lovu. Svirao sam i Japancima, došle bi njihove svadbe pa, vjerujući da sam ja autentičan Francuz iz prošlosti, tako su ga zamišljali, a tako sam ja nekako i izgledao, s nekom kapicom, tražili bi i plaćali da im sviram nešto, a oni bi to snimali. Tada nije bilo mobitela, nego samo te kamere, i onda bih im ja svirao ono što sam kao dječak svirao i na ličkim svadbama. Spajao sam Liku i Japan.
Vaše priče iz knjige “Eskimi” prvo su naše djelo koji je prevedeno na arapski jezik. O čemu se radi?
Prevoditelj dr. Ossama El Kaffash i njegova supruga Ines Babić, također prevoditeljica, odlučili su se za moju prozu smatrajući kako se njome mogu pomicati granice u arapskoj književnosti, kako na tematskoj tako i na jezičnoj razini, jer u arapskoj književnosti za ženski spolni organ kaže se cvijet, a za muški poriluk, i odlučili su za tamošnju uglednu izdavačku kuću prevesti moju knjigu. Bio sam dugo na turneji po Egiptu, imao brojne književne večeri, Kairo, Aleksandrija, pamtim te ljude u Egiptu kao jedan divan i gostoljubiv narod.
Na koje ste još jezike prevođeni? Nedavno su izašli romani u Parizu, Rimu i Beču. Bili ste i u Pekingu. Koje anegdote s tih putovanja pamtite?
Prevođen sam na desetak jezika, imao sam i brojne nastupe vani, predavanja na sveučilištima u Švicarskoj, Austriji, bio sam gost noći europske književnosti u Lisabonu, imao dogovorene nastupe u Parizu, Rimu, Padovi, Leipzigu, Berlinu, ali došla je ta prokleta korona i donijela štetu. A anegdota je sa svih tih putovanja bilo puno, pada mi sad na pamet jedan zanimljiv događaj iz Kaira, odjednom je u centru grada navalila gomila ljudi, trče, sve ruše pred sobom, mislio sam neki navijači, pitam čovjeka, kaže ganjaju džepara. Tamo ne vole džepare pa se svi priključuju u potjeru, ali kaže taj čovjek, vjerojatno je i džepar među njima. Da ga ne uhvate, on trči sam za sobom.
Vaša su djela u lektiri za srednje škole, u čitankama za osmi razred. Što kažu vaša djeca kad za lektiru moraju čitati tatina djela. Čitaju li ili samo pročitaju sažetak?
Dvije mlađe kćeri još nisu stigle do toga da čitaju moje knjige, a najstarija kći upravo završava Filozofski fakultet s prosjekom 4,9, sad se sprema na Sorbonnu ili neko sveučilište u Francuskoj. Ona svaku moju knjigu pročita još u rukopisu pa razgovaramo, to su za mene vrijedne sugestije. A inače, kada smo kod razreda, kad mi je izašla “Kino Lika” prije dvadesetak godina, otac me ozbiljno pitao za koji je razred, rekao sam za prvi osnovne, pa izgleda da sam u međuvremenu napredovao.
Što je s dramama? Vaše se drame izvode u zemlji i inozemstvu?
Kazalište mi je uvijek bilo važno, a najdraži trenutak bio mi je kada sam prije dvije godine imao u jednoj noći dvije predstave u dva kazališta u centru grada, u Gavelli i Kerempuhu! E to je baš lijep osjećaj, nešto o čemu sam sanjao. Na predstave je dolazio, čak i po snijegu, manji broj ljudi iz moga kraja, na žalost većina stalno ima nešto protiv. Njima sam kriv i kada im kiša uništi kukuruz.
“Kino Lika”, film Dalibora Matanića po kojem vas zna cijela regija, snimljen po vašoj priči, a na plakatima je bio natpis “Zabranjeno za djecu i malograđane”. Što su rekli vaši roditelji nakon što su pogledali film?
Taj film nanio mi je dosta nevolje, od tada i počinju ti nesporazumi, jer ti ljudi naprosto ne razumiju umjetnost, a kad je film bio na televiziji, rekao sam roditeljima koji ga do tada nisu gledali da ga pogledaju. Majka je rekla, nakon što ga je pogledala: “Sine, dobro da je tata zaspao...” Ali ne mogu od njih tražiti da razumiju film i ono čime se bavim kad to ne razumiju ni brojni obrazovani ljudi, koji su me napadali da sam napravio film koji govori o tome kako Ličanke opće sa svinjama.
Na što je majka mislila?
Vjerojatno na tu scenu sa svinjom, ali to je jedna poetična scena, o destrukciji, kada zapneš i razbiješ neku čašu, a onda rukom povučeš cijeli taj ormar s čašama. Ja nemam problema kad netko kaže da mu je film loš, ali pričati takve gluposti, prelazi svaku mjeru.
Bilo je mnogo nesporazuma i anegdota oko tog filma? Čak se i Ivo Sanader trebao naći na premijeri u Gospiću?
To je bio nakon “Žikine dinastije” najgledaniji film svih vremena u tom jedinom gospićkom kinu. Igrao je pet dana i onda su ga zabranili. Tu se nakalemio da dobije koji poen i onaj pop što je hodao po koncertima Nives Celzijus, koji film uopće nije ni gledao. U Otočcu je, pak, bio šou-program, puno kino, međutim filmska traka se preokrenula, nešto se dogodilo s tehnikom, pa je film išao naopako, što je bilo gore, to je bio dolje, svinje su kao na koricama knjige letjele po nebu.
Prema nagrađivanom romanu “Proslava” ponovno se snima novi film. Stvari su se već zakomplicirale, susjedi su vam iz Like zamjerili opis ličkih sela u kojima se prije 150 godina, zbog krajnje neimaštine, noćima kada su prijetile vijavice, snijeg i vukovi, iz istog lonca kuhalo ali i – obavljalo nuždu. Hoćete li, u sljedećim romanima, cenzurirati sami sebe? Izbaciti dijelove koji bi mogli izazvati negodovanje?
Ma kakvo izbacivanje, pa čim sam se počeo baviti književnošću, želio sam raditi knjige koje neće imati milosti ni prema kome, ponajmanje prema meni. Tako da sam znao ako se budem okretao za svakim psom koji zalaje za mnom, neću nikamo stići. Velikih sam problema imao zbog romana “Proslava”, zbog jedne rečenice izvučene iz konteksta, a oni koji su mi prijetili i zbog kojih još uvijek nisam bio u Brinju, nisu roman ni pročitali. Tražilo se da demantiram fikciju, pa sam kod Stankovića u emisiji Nedjeljom u 2, sastavio demanti u kojem sam priznao da sam roman izmislio, pa se to onda malo smirilo. Svašta sam ja zbog svoje književnosti i stavova prošao u ovih dvadesetak godina, to najbolje zna moja obitelj. Eto stalno me za visoke honorare zovu razne knjižnice u Hrvatskoj i inozemstvu, ne mogu doći tamo gdje bi svi htjeli, a nijedna knjižnica iz Like nije me zvala u ovih dvadesetak godina, kao da ne postojim. Više ne bih išao da po mene pošalju zlatnu kočiju, dosta je bilo.
Rijetko dajte intervjue, zašto je tome tako?
Dao sam ih i previše, već sam sam sebi postao dosadan. Sad sam dao vama i za jedne francuske novine jer mi je tamo izašao roman, još ću za desetak dana za jedne talijanske i mislim da je to za ovu godinu dosta. Kad mi izađe novi roman, zove se “Okretište”, o najgorem danu u mojem životu kada sam skoro izgubio glavu, a izdat će ga izdavačka kuća Disput, onda ću imati povoda. Zovu me često i na televiziju, u te popularne emisije, ali što ću tamo, to nema veze s književnosti, pa kulturno odbijem.
Kad smo prije nekoliko godina u Brinju pitali domaće tko su poznati iz kraja, spomenuli su vaše ime. “Onaj pisac Karakaš”, tako su rekli. Tko su još frontmeni Like našeg doba?
Nikad nije bilo previše stvari iz Like s kojima sam se poistovjećivao ili ponosio, osim Nikole Tesle i grupe Sexa iz Gospića, to je jedan bend ispred svog vremena, kultna grupa osamdesetih. A tko su ti junaci danas, ne znam. Vjerojatno je za neke i Darko Milinović junak, i svi ti političari koji i dalje uvjeravaju ljude da je Lika danas Austrija, a potpuno je opustošena. Ondje živi na cijelom tom prostoru svega oko četrdeset tisuća ljudi, sela su uništena, moj otac prodao je zadnju kravu u selu i to je za njega bio veliki poraz.
U kojem smjeru ide domaća književnost? Kakvi smo komparativno s drugim zemljama u ova nova doba? U nogometu smo doprvaci svijeta, a kako smo plasirani između korica?
Pa po tome koliko se izdvaja za kulturu, mislim da smo u književnosti prvaci svijeta.
Ide li, naše društvo, u pravom smjeru? Odnosno, što je prva stvar, prvi korak, koji bismo kao društvo trebali učiniti da napredujemo?
Već dugo živimo u stanju loše beskonačnosti, i da bi nam bilo bolje, treba puno toga uraditi. Idemo za početak čitati knjige, da nam se u očima ne vidi svaka nepročitana knjiga.
