Prije godinu i pol Petra Lazić ispratila je svog psa na vječni počinak. Kad danas govori o tome, sigurna je da je sve što se taj dan dogodilo bila Luckyjeva posljednja misija, da je on taj koji ju je vodio iz krematorija putem kojim je došla do boksa i ugledala, rekli bi mnogi, neuglednog crnog psa. Poslije je doznala da je već dugo tu i da ga nikada nitko nije poželio udomiti.
– Dali su mu ime Oscar, sad je već tri godine u skloništu i to je više od pola njegova života. Nikad neću zaboraviti taj prizor – potpuno izbezumljen pas trči kavezom i nosi zdjelicu u ustima. Slomilo me to, a i sve ostalo što sam doznala. Nekako sam imala dojam da su svi pomalo digli ruke od njega jer slovio je kao pas s kojim se ništa ne može napraviti. Nije volio druge pse pa je uvijek bio sam, nije imao nikoga da dijele radost i tugu – priča nam Petra. Iako do tada nije baš često bila u skloništu, jedno vrijeme nije ni mogla jer je Lucky bio invalid koji je zahtijevao puno brige i njege, od dana kad se oprostila sa svojim ljubimcem Petri je zagrebačko sklonište postalo omiljena adresa. Sve zbog jednog zaboravljenog psa. I vrlo brzo, kaže, shvatila je da je Oscar nepravedno zapostavljen, unatoč svim problemima koje je imao i još ih ima.
– Vrlo brzo otkrila sam da je Oscar zapravo jedan divan pas. Toliko umiljat i nježan, obožava ljude i jako se voli maziti. Krenuli smo u šetnje, pomalo smo učili i neke trikove. Da, sve je išlo jako polako jer Oscar osim života u skloništu nije pamtio i nije znao ništa drugo. I izlazak iz skloništa za njega je bio dodatan stres i zaboravljao bi sve što smo do tada postigli – govori nam Petra i dodaje da joj se pridružilo još nekoliko volontera. Oscar ne voli druge pse, kaže, i upravo to bio im je najveći problem, kako postići da mu drugi psi ne odvlače pažnju. Dok je bio u kavezu, susjedne pse uopće nije doživljavao, nije ni lajao na njih, ali kad bi krenuli u šetnju, sve se mijenjalo.
– Oscar je velik i snažan pas i nije bilo nimalo ugodno kad bi nas povukao zbog drugog psa kojeg je ugledao. No, i to smo dosta brzo riješile, naučio je hodati na povodcu. Šetnje su nam bile sve ugodnije, a Oscar se sve više počeo ponašati kao pas, nije samo gledao u daljinu, slušao je što mu pričamo, i konačno je u šetnjama počeo i njuškati, bio je sve veseliji – opisuje nam psa za kojeg se vrlo brzo vezala. Kaže, u godinu i pol od psa koji se zaledio svaki put kad bi izašli iz skloništa Oscar je postao pas koji bez problema ide u grad, šeće se ulicama na kojima je uvijek puno ljudi, savladao je stepenice kojih se prije bojao, vozio se u automobilu. Ne reagira na automobile, romobile, ne smetaju mu ni biciklisti. Oscar ima problema samo sa psima, a postaje vidljivo nemiran i kad čuje viku male djece.
– Počeli smo s trikovima, a vježbala sam s njim i nosework, jako mu se sviđa. Oscar ima puno energije, nikad ga nisam vidjela umornog. I baš zato sve ovo što radimo njemu nije dosta. Jedan ili dva dana u tjednu ne mogu nadomjestiti sve ono vrijeme koje provodi u boksu. A u njemu postaje onaj stari Oscar, izgubljen i usamljen pas koji jurca po boksu i nosi zdjelicu u ustima. I sve više propada i fizički i mentalno – objašnjava nam. I sigurna je da Oscar ne može napredovati dok je u skloništu. Sve bi bilo bolje kad bi uspjele pronaći barem privremeni smještaj, time bi Oscar dobio šansu i za udomljavanje. No, zbog nekih problema koje Oscar i dalje ima, u privremenom smještaju trebao bi biti jedini pas.
– Oscar može živjeti bilo gdje, ali treba znati da on nije pas za pseće parkiće i druženja s drugim psima. I zato nam treba netko tko će to prihvatiti i poštivati – kaže nam Petra Lazić. Ako možete ponuditi makar privremeni smještaj, nazovite na 091/16-41-796. Petra će vam odgovoriti na sva pitanja i pomoću u svemu što trebate. Samo da Oscar izađe iz skloništa.
