Zastave na pola koplja u Kninu proteklih su dana zlokobno vijorile na vjetru. Nakon strašne tragedije u kojoj je život izgubio šestogodišnji dječak policija je osumnjičila oca (34) da je skrivio smrt djeteta koje je satima ostalo zaključano u automobilu na velikoj vrućini. Knin je mali grad, kazao je gradonačelnik Marijo Ćaćić, pa su tragediju svi doživjeli kao gubitak u vlastitoj obitelji. A samo nekoliko dana prije, 13-godišnji dječak u Zagrebu preminuo je nakon što je popio litru energetskog pića, potom trčao s prijateljima, srušio se i umro od zatajenja srca. Tih je dana u Vukovaru njegov vršnjak na ulici pretučen zbog obilježja koje je nosio na zaštitnoj maski, premda počinitelj bezumnog čina kod kuće odgaja dječaka njegovih godina.
Ciklički, gotovo u pravilnim vremenskim razmacima, hrvatska se javnost sudara s frapantnim slučajevima nasilja i smrti najranjivijih među nama. Sve te tragedije u javnom prostoru odjekuju kada na žalost za mnoge od žrtava bude prekasno. Jer, još ne tako davno, ima tome samo dva mjeseca, na sam Uskrs 2021. Hrvatsku je prestravila vijest o smrti dvogodišnje djevojčice Nikoll iz Nove Gradiške koju su zapuštali, zanemarivali i do smrti tukli roditelji, prema svemu sudeći majka, nakon što je iz udomiteljske obitelji vraćena u biološku. Premda se Hrvatska javno zaklinjala kako Nikoll nikada neće biti zaboravljena, kako se tragedija nikada više ne bi ponovila i njezin slučaj polako tone u zaborav. Baš kao i tragični slučaj smrti trogodišnjeg Denisa Pašića iz 2017. kojeg je ugušila majka, kao i monstruozni čin oca s Paga koji je dvije godine poslije svoje četvero malodobne djece pobacao s balkona. Djeca stradavaju od ruke koja je trebala biti najnježnija u grubom svijetu kojim smo okruženi, iz nehaja i nemara, ponekad uslijed dugotrajnog zvjerskog zlostavljanja ili pak kao posljedica tragičnog spleta okolnosti poput onih koje su proteklih dana doveli do tragedije dječaka, ali i njegove obitelji u Kninu. I nije prvi put. U Rovinju je u srpnju 2019. preminula četverogodišnja djevojčica koju su radnici gradilišta pronašli u zatvorenom, kipućem automobilu, gdje ju je toga dana ostavio otac i, također, odjurio na posao.
Danas, zbog kninskog slučaja društvene mreže ponovo gore: dok neki grubo osuđuju dječakova oca, drugi pak zazivaju samilost, navodeći da je nesretni čovjek već osuđen samim činom smrti djeteta koju je skrivio, kažnjen za života. Što ga je moglo odvesti preko ruba, izazvati takvu amneziju, pitamo dr. sc. Suzanu Kos, psihijatricu i sudsku vještakinju s Klinike za psihijatriju Vrapče.
– To je uistinu tragedija za tu obitelj i vrlo je vjerojatno da je postojalo nešto specifično u životu tog čovjeka u tom trenutku, ili opterećenost poslom ili akumulirane komplicirane životne situacije koje su do te tragedije dovele. S obzirom na to da je riječ o djelatnoj vojnoj osobi, sigurno se radi o čovjeku besprijekornog zdravlja koji vrlo dobro odolijeva stresu i dobro se nosi sa svime, ali i takvim ljudima se može dogoditi situacija koja ga preko svake mjere zaokuplja – kaže dr. Suzana Kos.
– Vojnici su strpljiviji i izdržljiviji od prosječnih ljudi, osobito naša profesionalna vojska danas, stoga mislim da su se stvari jednostavno poklopile zbog nesretnog niza okolnosti koje mogu dovesti do tako drastičnih posljedica, pogotovo što se radi o djetetu i vrlo vjerojatno o jako odgovornom čovjeku. Tim više, riječ je uistinu o obiteljskoj drami. Navještačila sam se puno neodgovornih roditelja, ali ovo je, vjerujem, nešto sasvim drugo – procijenila je psihijatrica Suzana Kos.
Biljana Borzan, europarlamentarka iz redova SDP-a, koja je proteklih dana burno reagirala nakon tragične smrti dječaka uslijed predoziranja energetskim pićem, upozorava kako smo kao društvo previše reaktivni. Naime, SDP je još 2018. predlagao zakon kojim bi se zabranila prodaja energetskih pića djeci u Hrvatskoj, no on je odbijen. Sada poziva Vladu da to učini odmah.
– Mi čekamo da se dogodi tragedija i tek onda počinje nekakva rasprava u društvu. Ovo je prvi slučaj smrti djeteta koji se povezuje s konzumacijom energetskih pića u Hrvatskoj, no ako se nešto ne poduzme, možemo biti poprilično sigurni da neće biti zadnji. Već nekoliko godina upozoravam da djeca piju energetska pića u ogromnim količinama, da im se reklamama ispire mozak i da je to opasno po njih. Bilo je samo pitanje vremena kada će netko nastradati i meni je kao liječnici i majci zbog toga jednostavno muka – kaže Biljana Borzan. Potom podsjeća na anketu koju je svojedobno proveo portal srednja.hr gdje se gotovo 80 posto mladih ljudi izjasnilo da bi dostupnost energetskih pića trebalo ograničiti.
– Eto, čak su i klinci svjesni da postoji određeni problem, no s druge strane taj se problem u Hrvatskoj minorizira i brani navodnim interesom radnih mjesta, što ovdje nije slučaj, jer je riječ o proizvođaču iz Austrije. U Hrvatskoj nema velike proizvodnje energetskih pića, uvoze se, i čak ako ćemo se zabranom zamjeriti kancelaru Kurzu, rekla bih da je zaštita djece dovoljno dobar razlog – poručila je Biljana Borzan.
Na žalost, dodaje, mi se hvatamo za glavu nakon što se nesreća dogodi.
– Uvijek će biti i onih koji su nemarni prema svojoj djeci, onih koji zlostavljaju svoju djecu i vrlo je teško to iskorijeniti preko noći – kaže Biljana Borzan, pa podsjeća na istraživanje prema kojem je oko polovice hrvatskih djevojčica i dječaka odgovorilo da je sasvim prihvatljivo kada muški partner udari svoju partnericu, ako ona ne odgovara njegovim zahtjevima. No, ističe i pozitivan primjer Rijeke koja je eksperimentalno provela građanski odgoj ne čekajući da se država “smisli oko toga”.
– Poslije su napravili testiranje i znate li koliko je bio postotak djevojčica i dječaka koji su odgovorili da je nasilje prihvatljivo? Nula! No, kada je riječ o ostatku Hrvatske, djeca iz svojih obitelji ili putem medija i društvenih mreža nisu uspjela dobiti potpunu informaciju da se nasilje ne smije tolerirati. A kad cjelovitu informaciju dobiju putem škole, onda se taj način razmišljanja mijenja i zato su društva poput skandinavskih tu puno uspješnija jer oni to rade sustavno kroz školovanje, ne čekajući da djeca dobiju pozitivne informacije isključivo kroz obitelj jer ponekad to na žalost nije tako. Djeca ne znaju, oni kopiraju roditelje ili ono što vide na društvenim mrežama, no društvo treba uskočiti tamo gdje obitelj ne može – zaključila je Biljana Borzan.
Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba početkom godine provela je istraživanje kojim je obuhvaćeno više od 22.000 djece i mladih. Rezultati su uistinu alarmantni: jedno od 10 djece ima značajne razine anksioznosti i/ili depresivnosti, jedno od sedmero djece ima značajne razine posttraumatskog stresa i čak troje od četvero djece u protekloj se godini suočilo sa strahom od neuspjeha, a 60% sa socijalnom anksioznošću. Gotovo svako drugo dijete muči osjećaj tuge i praznine, zabrinutost za sigurnost članova obitelji, strah od boravka samo kod kuće. Uslijed visoko stresnih i traumatskih događaja protekle godine porastao je i broj narudžbi pacijenata u Poliklinici, otkriva ravnateljica Gordana Buljan Flander.
– Osim teškoća koje se javljaju direktno povezano s pandemijom i potresom, u svijetu je poznat tzv. pandemijski paradoks, što označava da su mjere namijenjene zdravstvenoj zaštiti u isto vrijeme pridonijele porastu zlostavljanja i zanemarivanja djece. Neminovno je da prolongirani stres roditelja, koji se suočavaju s brojnim dodatnim izvorima stresa u ovom periodu, kao što su osobne brige, narušeno mentalno zdravlje, promijenjene okolnosti rada, egzistencijalna nesigurnost ili nošenje s online nastavom djece, djeluju i na njihovo roditeljsko ponašanje. Djeca mogu biti roditeljima više zahtjevna za odgoj, tražiti dodatnu pažnju i brigu jer je i njima teško. A oni roditelji koji su i prije zlostavljali djecu, aktualno je veći rizik da će to ponašanje nastaviti ili čak intenzivirati, dok djeca nemaju iste mogućnosti zaštite, kontakta sa stručnjacima u školi, drugim odraslima primjerice na treningu i slično – kaže profesorica Buljan Flander, dodajući kako su stoga u suradnji s MUP-om proveli kampanju “Iza ovih vrata živi Mia“, apelirajući na sve građane, susjede, članove obitelji da obrate pažnju na znakove zlostavljanja djece u kućanstvima oko sebe u vrijeme lockdowna i da reagiraju, umjesto da okrenu glavu. Profesorica pritom podsjeća i da je u Hrvatskoj prije pandemije 20% djece bilo seksualno zlostavljano, a više od 20% tjelesno i emocionalno zlostavljano te da službene statistike pokazuju velik porast kaznenog djela povrede djetetovih prava, zlostavljanja i zanemarivanja djece. U Poliklinici su u 2019. godini imali oko 300 djece svjedoka i žrtava nasilja u obitelji, dok ih je u 2020. bilo oko 400. Što kao društvo možemo učiniti za zlostavljanu i zanemarenu djecu?
– Desetljećima štedimo na djeci bez obzira na to što se kao društvo zaklinjemo u djecu i njihovu zaštitu, a bojim se da ćemo prave posljedice toga tek vidjeti. Nakon 40 godina rada nažalost mogu reći da se čini da se gubi entuzijazam stručnjaka, koji su preopterećeni te nezaštićeni od roditelja zlostavljača. Jedini logičan odgovor bilo bi zapošljavanje velikog broja stručnjaka za mentalno zdravlje i stručnih suradnika u svim institucijama koje se bave djecom, a kojih je i prije pandemije bilo premalo. Ni uz sve poduzete mjere nažalost nema garancije da se neće ponoviti neki tragičan događaj, no ono čemu svi trebamo težiti je da maksimalno moguće smanje rizici za to – zaključila je prof. Gordana Buljan Flander.
VIDEO Dvojica Osječana za djecu s teškoćama iz Vukovara biciklom išli do Bruxellesa: "Najlakše je pronaći kome pomoći! Potrebite djece ima koliko hoćete."
Tko u Hrvatskoj misli na budućnost? Sve je podređeno javnom sektoru, pravima i prihodima javnog sektora, radi toga zadužujemo praunuke, tjeramo sposobne i stručne van... I onda netko priča da će to građanski odgoj riješiti? Milijardama financiramo razne civilne udruge čije djelovanje često graniči s fašizmom, mlade učimo da će budućnost osigurati prosvjedima na cesti, a ne školovanjem i radom, te rezultatima svog rada... I onda ovakvi tekstovi dolaze iz takvih struktura, takvih doktrina. Licemjerno ili slijepo...