Ljeti su, kao sezonci, odlazili u Istru, umjesto u normalnoj sobi, spavali u nekom ćumezu gdje su se odlagale stvari i gdje je madrac na stolu glumio krevet. Zimi su išli raditi u Austriju; nje je, sa završenom srednjom ekonomskom, bilo i u hotelu za pse i u kuhinji, a on, po zanimanju strojovođa, koji nikada nije vozio vlak, postavljao je keramičke pločice. Teško stečenu zaradu nisu trošili na zabavu i provod, nego na kupnju slavonskih njiva, nadajući se da će jednoga dana imati nešto svoje. Počeli su tako Ivana i Matija Panić iz Vrbove – sela na cesti između Nove Gradiške i Slavonskog Broda – zajednički ulagati, otvorivši obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo 2014. godine, još dok su bili u vezi, koju su poslije i okrunili brakom.
Usluge iskopa
U počecima su imali zastarjelu mehanizaciju i malo zemlje, nedovoljno za ozbiljniju poljoprivrednu priču, pa su nastavili raditi u sezoni dok nisu zaradili dovoljno za suvremenije strojeve.
– Puno smo toga počeli, držali ovce, crne slavonske svinje... Htjeli smo najprije uzgajati aroniju, ali smo poslušali prijatelja koji ima rasadnik, malo proučili i odlučili posaditi nešto što drugi nemaju – dunje. Naravno da su nas ljudi čudno gledali, pitali što će nam one, a baka je komentirala: "Bože dragi, jesu li poludjeli!" Mislili smo stati na 300 sadnica, ali onda smo posadili još tisuću, pa dvije, tri... – govore 30-godišnja Ivana i njezin godinu stariji suprug.
S četiri hektara pod dunjama i prinosom koji će, kad voćnjak bude u punom rodu, biti od 50 do 60 tona po hektaru, danas su Panići najveći proizvođači ovoga voća u Hrvatskoj. Izvoze uglavnom u Sloveniju i Italiju, a zbog problema s naplatom, samo manji dio ostaje na tržištu Hrvatske, za preradu u voćne rakije. Prvi su urod čekali pet godina, a u planu im je da još dva hektara posade tom vitaminskom bombom jeseni, koja je od davnina poznata u narodnoj medicini kao sredstvo za ublažavanje kašlja i čiji se miris s ormara nekoć širio seoskim domaćinstvima.
Uz dunju, Panići na nešto više od tri hektara uzgajaju lješnjak, imaju i nešto šljiva, a na gotovo dva hektara posijali su soju. Godišnje ispeku i oko 150 litara rakije, i to od dunja koje nisu za prodaju. Jedne su godine ručno očistili i izrezali tonu toga voća, mljeli... S obzirom na to da još nemaju veću količinu rakije, prodaju ne oglašavaju na sva zvona jer bi im najgore bilo da kupac dođe, a oni mu nemaju što prodati. Poljoprivrednu su proizvodnju proširili dopunskom djelatnošću kako bi poboljšali kućni budžet, ali i dalje ulagali u razvoj OPG-a. Matija obavlja usluge iskopa mini bagerom, kupljenim novcem koji su dobili na temelju mjere iz programa ruralnog razvoja. Zbog klimatskih promjena i vremenskih uvjeta, samo je voćarstvo rizičan posao pa posao iskopa, vađenja panjeva te krčenja, ravnanja i odvoza zemlje daje dodatnu sigurnost da će moći opstati i slijediti svoje snove.
U njihovu selu, kamo se Ivana doselila iz općinskog središta Starog Petrovog Sela, puno je praznih kuća, tek u petoj kući od njihove nekoga ima. Govore nam i da je u školi samo devetero učenika, a u vrijeme kad su oni bili u školskim klupama, bila su dva razreda s po tridesetero đaka. Naravno da im je zbog tolikog iseljavanja mladih žao i da se nadaju kako će se to ipak promijeniti pa svojim vršnjacima koji su otišli poručuju da se od poljoprivrede u Slavoniji može živjeti.
– Dobar vjetar u leđa bilo nam je i to kad smo iz fondova EU dobili bespovratno pedeset tisuća eura, koje smo uložili u novu mehanizaciju i sustav za navodnjavanje, baš kao i kad smo dobili sredstva za pokretanje nepoljoprivrednih djelatnosti i kupili mini bager. Fondovi su nam uvelike pomogli u ostvarivanju planova pa smo dobili još veću volju – govore Panići dok čekamo njihova jedinca, četverogodišnjeg Noela da se obuje kako bismo mogli zajedno otići do voćnjaka nedaleko od kuće u kojoj žive s Matijinom majkom Đurđom.
Bilo je vruće srpanjsko popodne, no Noel izvlači ono što je naumio obuti – gumene čizme. Roditelji kažu da je njihov veseli dječačić član vatrogasaca i da obožava ples, a nama mališan priča o svojoj dvadeset i nešto godina starijoj djevojci i svadbi koju planira za svibanj sljedeće godine, pozivajući nas da mu dođemo "na ženjenje".
Prešavši drveni most na potoku, ubrzo stižemo do stabala čije su krošnje pune plodova, a nasuprot kojih su postavljene nastambe za solitarne pčele. Te divlje pčele pridonose oprašivanju voća, primjera radi, samo jedna ženka solitarne pčele učinkovita je kao više od stotine pčela medarica i za jedan hektar treba ili oko 500 divljih pčela ili 60.000 radilica.
S godinama staža u poljoprivredi, Panići sad već svašta znaju o uzgoju voća, a Ivana je i išla na prekvalifikaciju za voćara. Sve poslove na gospodarstvu obavljaju uglavnom sami, a kada dođe vrijeme berbe, muku muče s pronalaskom radne snage i najviše im tu u pomoć ulijeću Ivanina majka te njezine vršnjakinje jer mladog je čovjeka teško pronaći.
Božićna drvca
Osim voćnjaka, posađenih manjim dijelom na zemlji naslijeđenoj od Matijina oca, a većim na površinama koje je mladi par kupio, okušat će se Panići i u seoskom turizmu. Naime, u Starom Petrovom Selu naslijedili su od Ivanina oca prekrasno imanje okruženo starim borovima s ribnjakom u sredini te izvorskom vodom za piće.
– Ovdje uzgajamo i božićna drvca za prodaju, a planiramo pokrenuti i ruralni turizam. Počeli smo gradnju kuće za odmor, a s obzirom na to da se bavimo i proizvodnjom rakije, namjeravamo ponudu proširiti i na kušaonicu rakije. U ribnjaku je slatkovodna riba, imat ćemo i bazen za pastrve – kažu Panići, uvodeći nas u kuću za odmor čije je uređivanje bilo u završnoj fazi.
U prizemlju su kupaonica i kuhinja s dnevnim boravkom u kojem je kamin, a stube vode u spavaonicu na katu, s čijeg je balkona prekrasan pogleda na ribnjak i borove. Ivana govori da su zalasci sunca odavde čarobni.
– Kad se budem ženio, plesat će se oko ribnjaka – veselo nam otkriva svoje planove "za ženjenje" razigrani Noel, poručivši još i da s mamom i tatom ne bi htio živjeti nigdje drugdje nego u Vrbovi.
Svaka čast, kad nešto napraviš sam i svojim rukama nema veće sreće. Puno rada i puno truda, ali zato imaš slobodu, ona nikad nije bila besplatna ni lako stečena. Osobna sloboda je preduvjet svake druge, bravo, bravo, bravo!!!