Tek su mu 24 godine, a već se oženio, ima kćer, izgradio je kuću, u roku završio petogodišnji studij agronomije, smjer ekološka poljoprivreda, i ima svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo na kojem uzgaja svinje, krave i konje. Obrađuje i 30 hektara svoje zemlje, a iz usluge drugima obavlja poljoprivredne radove. K tome i pleše u folkloru, sudionik je Pokladnog jahanja, njegovi su konji gizdavi upregnuti u kićene kočije na Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima... Sve u svemu, reklo bi se da je Josip Maričević iz Slobodnice kod Slavonskog Broda školski primjer mladoga čovjeka kojemu je poljoprivreda i budućnost, i životni poziv, i tradicija.
Ne radi, nego uživa
Kuća iz koje je potekao i danas je zadržala štih tradicionalnog šokačkog gospodarstva, s velikim, cvijećem ukrašenim dvorištem po kojem trčkaraju kokoši, gospodarskim zgradama punim marve, plodova zemlje i starina. U tom se dvoru njegovih roditelja Terezije i Ivana i nalazi Josipovo gospodarstvo, dok je svoju novu kuću podigao tek nešto dalje u selu, na placu koji je nekoć bio od njegova pradjeda, no familija ga je prodala obitelji Josipove žene pa se sada ta parcela "vratila" novoj generaciji Maričevića.
– S osam sam godina orao, s devet slagao voz bala. Valjda sam prije naučio voziti traktor nego što sam prohodao – smije se Josip, u poljoprivredi uistinu od malih nogu, pokazujući nam lani snimljene svadbene fotografije na kojima pozira sa suprugom Valentinom u polju žita, s konjima. Suprugu zna još otkako su skupa išli u malu školu.
– I nikada se ne bih mijenjao za nešto drugo. Kad nešto radiš iz ljubavi, ne može se ni reći da radiš nego uživaš. Mislim da je poljoprivreda budućnost. Imam kuma koji ima potpuno istu priču kao ja – dodaje i kaže kako su Europski fondovi potaknuli mlade da ostanu na selu.
On je dobio potporu kao mladi poljoprivrednik, što mu je pomoglo u razvoju svinjogojstva, a u sklopu digitalizacije omogućilo postavljanje videonadzora u prasilište. Uz svinje šarenih čekinja Josip ima i dvije krmače, nerasta i praščiće crne slavonske svinje. Svinjska kuga njegovo je gospodarstvo srećom zaobišla, no kaže da je cijela ta situacija psihički djelovala na svinjogojce kao i činjenica da je nekoć svaka kuća imala svinje, a sad ih ne smiju držati.
U poljoprivredi su cijeli život i njegovi roditelji, najprije su se njome bavili uz stalni posao, a kad su s dvoje male djece, Josipovima sestrom i bratom, 1992. na isti dan oboje dobili otkaz u "Đuri Đakoviću", postala je njihov jedini izvor prihoda. Svojim su radom odškolovali djecu, Marija je u Zagrebu završila medicinu i sad radi kao dječja kirurginja u Slavonskom Brodu, Josipov brat Marko, od kojeg je i naslijedio gospodarstvo, doktor je agronomskih znanosti, s obitelji živi u okolici Zagreba, no subotom izjutra dolazi u Slobodnicu pomoći:
– Moji roditelji nikada nisu srljali s kreditima, godinama se svaštarilo, ulagali su koliko su imali, podizali nas na noge i naradili se. Prije deset godina brat je osnovao svoj OPG koji je prije tri godine dao meni, a tata ima svoje gospodarstvo, no sve radimo skupa, roditelji mi puno pomažu u poslu – kaže Josip.
'Jesi lud, što će ti konj'
– Mi smo držali konje do '95., nisu radili ništa, i onda smo ih prodali. Kad je sin rek'o da će kupit konje, pa rek'o jes ti lud, šta će tebi konj, nemaš pojma o njima, a ja sam već zaboravio. Sad, da mora prodat, ne znam kojeg bi dao. Ma ne dam ni jednoga iz štale. Ljubav je to, nema računice nikakve. Al' rek'o sam mu da kupi još jednog – govori Ivan Maričević, Josipova desna ruka.
Uz rad na zemlji i oko životinja, u poljoprivredi je i puno posla s one druge, birokratske strane: – Moraš biti menadžer da bi mogao opstati – komentira mladi poljoprivrednik. No on i u tim vodama uspješno pliva, a njegova žena Valentina lani je završila studij menadžmenta pa kad njihova Tonka malo poraste, sigurno će mu biti velika potpora i u tom administrativnom dijelu poljoprivrede.
Nažalost ovo je samo reklama i OPG-ovi koji izgledaju i funkcioniraju na ovakav način samo uz potpore i EU projekte koje financiraju porezni obveznici . Bez potpore ne mogu nažalost ništa jer ih je sustav koji im uporno daje potpore namjerno uništava da nisi samoodrživi na tržišnoj ekonomiji.