Stanovali su na obali Dunava u Vukovaru, pokraj vodotornja. Ona je radila u banci, on u Vupiku, a u Šarengradu je s ocem i bratom obrađivao četiri hektara vinograda. Bio je to konac ljeta 1991. godine, dok ga ima znat će točan datum – 24. kolovoza.
Sa suprugom Spomenkom pošao je Miroslav Palinkaš iz Vukovara u Bribir k teti, odvesti djecu. Maja je išla u vrtić, Mario u peti razred. Ubrzo je njihova kuća srušena do temelja, vinogradi uništeni. Privremeni smještaj u apartmanu obitelji Palinkaš protegnuo se na pet godina.
Novi su život stvorili u Bribiru i Vinodolskoj dolini, a obiteljsku tradiciju proizvodnje grožđa i vina pomalo su preselili na pola puta između Bribira i Novog Vinodolskog gdje proizvode grožđe i vino, a u srcu vinograda uredili su vinsku kuću Pavlomir s podrumom, kušaonicom i trgovinom, zapošljavaju dvanaestero u stalnom radnom odnosu i osam sezonaca.
Vinogradi se navodnjavaju, a zbog divljih svinja koje su se okomile na grožđe ograđeni su s četiri kilometra ograde. Imanje izgleda idilično, no dugo je godina, rada i muke trebalo da Palinkaševi postignu sve ovo što danas imaju.
Bilo je opstati ili propasti
– Vinodolska dolina je u povijesti, još od starih Rimljana, bila poznata po grožđu i vinu i zato se zove Vallis vinearia, odnosno Dolina vina. Potkraj 19. stoljeća dolina je zbog trsne uši ostala bez vinograda, stanovništvo se razišlo po svijetu, a proizvodnja sa 600 hektara vinograda ugasila, sve do našeg dolaska iz Vukovara. Grupi od nas sedam prognanika bilo je dosadno po hotelima i tražili smo gdje ćemo raditi poljoprivredi jer nam je to bila struka, svi smo radili u Vupiku. U Gradu Novom Vinodolskom kazali su nam za zapušteni posjed Pavlomir na kojem su nakon Drugog svjetskog rata radili logoraši s Golog otoka, bila je tu i zadruga te na kraju voćarska stanica. Sve je bilo zaraslo, nije bilo ni struje ni vode pa, kad sam to vidio, oči su mi bile puna suza jer je izgledalo kao da je tu prošao rat. No mi smo počeli raskrčivati i raditi i to je imanje država ustupila Vupiku u progonstvu – govori o počecima novoga života Miroslav Palinkaš.
Isprva su sijali pšenicu i kukuruz, zatim su sadili i povrće, dok nisu počeli proučavati povijest kraja u koji su doselili. Kako su po struci i bili vinogradari, Miroslav je kolegi Andriji Biri predložio da počnu saditi lozu. I tako je 1994. godine posađen prvi hektar vinograda. Lokalna sredina to je dobro prihvatila, grad i županija pogotovo pa su uz njihovu pomoć posadili 30 hektara vinograda. Domaća autohtona sorta žlahtina konačno se vratila u Vinodolsku dolinu.
– Žlahtina povijesno pripada Vinodolu, a zbog spomenute bolesti preseljena je na Krk i spašena. I sreća da je tako jer smo mi imali odakle nabaviti sadnice – odgovara Palinkaš na pitanje je li žlahtina vinodolska ili vrbnička.
Nakon rata obnovili su Palinkaševi i vinograd u Šarengradu.
Istodobno dok je Miroslav na moru pokretao poljoprivrednu proizvodnju, Spomenka koja nikada u životu nije trgovala, nakon tri mjeseca u progonstvu otvorila je – voćarnu. Trgovina joj je dobro legla i uspjela se snaći u tim vodama.
Došlo je vrijeme da se Vukovar vrati kući. Kod Palinkaševih, koji su u međuvremenu u Bribiru izgradili kuću, prevagnula je želja da tu gdje jesu i ostanu. A onda je Miroslav u 56. godini života na Spomenkin užas odlučio podići milijun eura kredita i od Vupika otkupiti ono što je stvorio – Pavlomir. Bila je to privatizacija ne za kunu kako je manje-više sve što u državi vrijedi otišlo, već za iznos za koji Palinkaševi moraju još šest-sedam godina vraćati kredit koji su podigli 2008. godine.
– To je valjda jedini slučaj da nešto osmisliš, stvoriš i onda to moraš platiti. No odlučio sam pod svaku cijenu ići u to, jedini sam se javio na natječaj. Bilo je pitanje hoću li opstati ili propasti. Da, žena mi je rekla da nisam normalan – danas se zadovoljno smije 66-godišnji Miroslav Palinkaš, formalno umirovljenik, ali bez mira.
Spomenka Palinkaš direktorica je u Pavlomiru, zaposlena je ovdje i snaha Marijana, u timu su i dva enologa – jedan vodi proizvodnju u podrumu, drugi vinograde. Imaju i dva inženjera – u podrumu i kušaonici. Uskaču i sin i kći koji još uvijek nisu zaposleni u firmi, no Mario se brine za marketing, a Maja pomaže u kušaonici.
– Sad se i zet priključio timu – zadovoljan je Miroslav.
Graševinu iz Šarengrada dovoze u Pavlomir pa i nju tu prerađuju.
– Vrlo smo ozbiljni u proizvodnji, ali smo isto tako prepoznali i mogućnost vezanja za turizam pa smo pored prodaje vina koja ide jako dobro razvili i turistički dio gdje smo napravili kušaonicu vina u koju turisti rado dolaze, tu isprobavaju naša vina i na kraju nose boce u svoje zemlje. Povezali smo se i s agencijama pa puno gostiju stiže i autobusima – govori Miroslav pokazujući nam u podrumu boce po kojima su zrnca pijeska.
– Ovo je odležavalo godinu dana u moru – objašnjava.
Pridružuje nam se u podrumu enolog Mario Jeličić, od kojeg doznajemo da se glavnina proizvodnje bijelih sorti odnosi na žlahtinu, a proizvode i graševinu, muškat žuti te chardonnay.
– Od crnih sorti, cabernet sauvignona bude četiri do pet vagona. Radimo i rosé Ružicu Vinodola – kaže Mario.
Prodaje se samo domaće
Kruna je svake vinske priče proizvodnja pjenušca, a iz Pavlomira izlaze četiri vrste – nazvan 1288 po godini u kojoj je napisan Vinodolski zakonik, ovaj je pjenušac kupaža cabernet sauvignona, pinota bijelog i žlahtine, pjenušac San Marino ime je dobio po otočiću udaljenom dvjestotinjak metara od obale Novog Vinodolskog, jedini je vrhunski pjenušac od čiste žlahtine, Ružica Vinodola pravi se od cabernet sauvignona, za pjenušac Grasecco koristi se graševina iz Srijema. Palinkaševi proizvode i četiri vrste rakije – medicu, komovicu, smokovaču i travaricu. U trgovini u sklopu posjeda proizvodi su samo hrvatskih proizvođača.
– Tko god mi se javi da bi htio da su i njegovi proizvodi u našoj trgovini, ja prihvatim – govori Miroslav Palinkaš prije no što će odjuriti prema mjestu gdje su nedaleko od šanka u bačvi od 11.000 litara radnici postavljali pozornicu za manifestaciju Ružica Vinodola, koju je, kao i žlahtinu, prognanik vratio kraju iz kojeg je ponikla.
Super priča, i za pohvalu!!!takvih ljudi nam treba