Ekološki proizvođači na četiri hektara imaju posađeno 2400 stabala šljiva, a na dva su hektara podigli trajni nasad oraha koji će u komercijalni rod doći za tri-četiri godine, odnosno 16 godina nakon sadnje. Godišnji je urod šljiva između 50 i 75 tona, a uzgajaju šest sorti plave šljive: katinku, čačansku najbolju, čačansku rodnu, top-king, top-hit i sortu herman.
Obiteljsku tradiciju bavljenja poljoprivredom lanjskog je prosinca preuzeo od oca pa je sada tata njegov zaposlenik i u šali mu dobacuje da pazi što i kako radi jer mu se može dogoditi da ostane bez posla. On sam za sebe može kazati da je poljoprivrednik koji radi u rukavicama. Jer kad se plavetnilo njegovih ekološki uzgojenih šljiva prelije voćnjacima u Donjem Miholjcu pa započne berba, voće koje će se plasirati na tržište kao konzumno berači će – a i on s njima – brati u plitice i to u rukavicama da se voće ne bi oštetilo, odnosno da se s površine ploda ne bi prstima skinulo plavilo koje plod štiti.
Šljivik je najljepši u proljeće
Domagoj Kosić, 24-godišnjak sa završenim studijem Agrobiotehničkih znanosti u Osijeku, sada je gazda gospodarstva na kojem urodi od 50 do 75 tona šljiva, ovisno o godini. No može se reći da je prosječni prinos 15 tona po hektaru. U prosječne tri-četiri godine promjene u količini uroda znaju biti drastične, dvije godine zaredom šljive su bili uništili mraz pa tuča dok su godinu nakon toga grane pucale pod teretom plodova... Zabilježio je to sve Domagoj u svome završnom radu na fakultetu – “Utjecaj klimatskih pokazatelja na prinos plave šljive na OPG-u Kosić”. Voćnjak je njegova obitelj sadila prije četrnaest i petnaest godina, s međurednim razmakom od pet metara i razmakom između stabala unutar reda tri metra pa je 2400 sadnica posađeno u 24 reda, s po stotinu sadnica u svakom. U trećoj je godini šljivik počeo rađati. Na četiri hektara Kosići imaju šest sorti plavih šljiva. Uzgajaju katinku, čačansku najbolju, čačansku rodnu, top-king, top-hit i sortu herman. Svaka vrsta šljiva dozrijeva u drugome razdoblju, najraniji je herman koji dozrijeva već u lipnju, a najkasnije u rod dođe top-hit, početkom rujna. Urod od Kosićevih otkupljuje Podravka pa se od tog ekološki uzgojenog voća pravi pekmez uz koji su stasale mnoge generacije.
– Odrastao sam u tom okruženju i privlačio me uvijek ambijent u kojem se obavlja posao, ali i onaj dobar osjećaj kad se nešto postigne. Najviše me veseli kad u djelo uspijem provesti neku ideju – objašnjava Domagoj, čiji su se vršnjaci iz ovoga dijela Slavonije posljednjih godina raštrkali po svijetu, bježeći i od neimaštine i od poljoprivrede, zašto je odlučio ostati u rodnome kraju i nastaviti s obiteljskom tradicijom.
On je smatrao da vrijedi ostati i barem probati jer za radikalnije poteze u životu još uvijek ima vremena. Kaže kako je sretan što je uopće dobio priliku raditi u svojoj struci, a osim što radi na obiteljskome gospodarstvu, zaposlen je i u obližnjemu gljivarniku.
– Nemamo konvencionalan nego ekološki uzgoj šljive, kojim pokušavamo što manje ometati prirodu, odnosno prirodni proces dozrijevanja – objašnjava Domagoj zašto su se prije devet godina njegovi roditelji Snježana i Vjeran Kosić okrenuli ekološkome voćarstvu.
– Šljivik je najljepši u proljeće kad se cvijet zabijeli i kad u njemu čuješ zujanje “nevidljivih” pčelica – pokazujući nam fotografije te idile govori mama Snježana.
U voćnjaku su Kosićevi postavili i “hotel” za kukce, u kojem obitavaju miroljubive solitarne pčele, vrijedni oprašivači koji se izlegu u rano proljeće, baš kada voćke počinju cvasti. Te pčele samice ne žive u košnicama i ne roje se, a učinkovitost u oprašivanju jedne ženke ove vrste jednaka je učinku oprašivanja više od stotinu pčela medarica...
U Snježaninu rodnom selu Marjančacima, tridesetak kilometra udaljenom od Donjega Miholjca, posadili su 2008. godine na dva hektara i trajni nasad oraha koji također imaju u ekološkom uzgoju.
– Imamo 225 stabala i očekujemo kako će za tri do četiri godine orasi doći u komercijalni rod – kaže Vjeran Kosić dok stojimo između krošanja vapnom oličenih stabala, a pridružuje nam se njegov stariji sin Filip koji je u Karlovcu završio studij i posljednjih mjesec dana živi u majčinoj rodnoj kući, održavajući besprijekorno i kuću i okućnicu, što roditelje veseli.
U priči se zatim vraćamo na Vjeranove početke u poljoprivredi pa nam kaže kako je prije voćarstva niz godina ratario, no odlučio se okrenuti uzgoju voća, smatrajući tu granu poljoprivrede dohodovnijom.
Mehanizacija zamjenjuje ruke
– Poteškoća u proizvodnji definitivno je plasman šljive, proizvodimo je na ekološki način, što na tržištu nije prepoznato cijenom – kaže njegov nasljednik Domagoj.
S obzirom na to da je i u ovome kutku Slavonije nastala demografska pustoš, Kosićevi nastoje što više poslova u voćnjaku mehanizirati, da ne moraju ovisiti o radnoj snazi koje više gotovo da i nema. Stoga će uskoro uzgajati šljive isključivo za preradu pa će voćnjak pomladiti šljivom za industriju.
– Sad imamo šest sorti, četiri su za preradu, dvije za konvencionalnu proizvodnju i u budućnosti bismo te dvije sorte zamijenili – govori mladi voćar kojemu će potpora iz Programa ruralnoga razvoja, koju je dobio, pomoći u ostvarenju planova. Naime, u fazi je kupnje tresača za gospodarstvo. Stroj je to koji ne oštećuje voćku već zamjenjuje radnu snagu (koje ionako nema) i njime se u minuti sa stabla stresu šljive u pripremljenu ceradu, a na voćki ostaju samo nedozreli plodovi.
Tata Vjeran ipak se ne mora bojati za svoje radno mjesto. Njegovo znanje, iskustvo i vrijedne ruke mehanizacija ne može zamijeniti.
