– Devedesetih sam skladao glazbu za igrano-dokumentarni film o ratnim godinama u Sarajevu. Taj je film išao u Veneciju, glazba je trebala biti u službi sadržaja filma koji je bio jako mračan. U njemu nije bilo glumaca kao u filmu Irene Škorić “7 seX 7” za koji sam skladao glazbu – kaže skladatelj i glazbeni direktor Berislav Šipuš. Kako se snašao skladajući za erotski film?
– Meni kao glazbeniku taj omnibus djeluje kao suita od sedam stavaka. Ima pomalo i baroknog rasporeda, ali nije sve tako veselo kao što se čini kada ljudi vide fotografije – kaže Šipuš. – Iza erotike ima puno problema i onih naših skrivenih lica koja samo ponekad izađu van. Ima i duhovitih i dramatičnih trenutaka. To je film koji prije svega govori o čovječnosti. Redateljica ga je zamislila u jednom kadru, iz ruke, što kažu filmaši. Skladatelju je to malo teže, jer nema montaže. Ništa se ne preklapa, ništa se ne može produljiti ni skratiti. No, glazba nije svuda prisutna. Zvuk koji postoji u interijeru, a i u eksterijeru, ponekad je sam po sebi dovoljan i ne treba mu glazba kao neka krema – veli iskusni skladatelj. A hoće li od filmske glazbe nastati i neka kompozicija?
– Početak i kraj filma imaju dodirne točke koji su usidrene u jezik koji koketira s nečim što bi se moglo nazvati popularnom glazbom ili džezom. Od mene se tražila ritmična pregnantnost, jer i film ima svoj ritam kroz povezane priče. Tu su i dvije stilski različite epizode. U jednoj djevojka ulazi u prodavaonicu ploča i sluša glazbu koja je podsjeća na nešto poznato. U epizodi s jakim erotskim nabojem postoji društvo u troje, što bi bilo idealno za voajerski pogled, ali onda dolazi do tragedije. Tu se provlači barokni ostinato kroz čembalo i gudački korpus – otkriva Šipuš. A kada Šipuš, koji vodi zagrebački Muzički biennale, Osorske večeri, Hrvatsku glazbenu mladež i ansambl Cantus, nalazi vremena za skladanje. Pa čini se da ima manje vremena za komponiranje od predsjednika Josipovića?
– On ima opasnije poslove. Sada je Cantus slobodan do 25. kolovoza. Već znamo da će 2012. putovati u Kinu, Kanadu, možda i Francusku. Kad bijenale završi, odmah se radi sljedeći program. Mladež je u Grožnjanu gdje se ove godine vraća komorni gudački orkestar. Žao mi je što je Hrvatska glazbena mladež udruga građana i što je izbačena iz sustava odgojnog i obrazovnog financiranja. Uz Osor sam vezan još iz gimnazijskih dana, jer sam sa sinom pokojnog Danijela Marušića išao u školu. S njim sam lijepio plakate, čistio crkvu... A od ove godine Osor je i službeno nacionalni festival i moram se zahvaliti lošinjskoj i osorskoj potpori. Profesor Papandopulo bio je sposoban pisati čim se probudi. Uspio sam istrenirati koncentraciju da mi se vrati kada je trebam. A kada to ne ide, potrebna je šutnja. U adrenalinskoj utrci, režanj za skladanje dobro funkcionira – priča Šipuš. A hoće splitski “Maršal”, čiji je koproducent i Šipuš, ostati na programu splitskog HNK?
– Od pet bijenalskih velikih praizvedbi, četiri prelaze u sljedeću sezonu. Rijeka igra operu mladog Skendera, Zagreb daje “Air” Seletkovića, predstava Volpinija u Đurovića ide u Dubrovnik i ponavlja se u Varaždinu, a znamo i za reprize opere Sanje Drakulić “Kraljevi i konjušari” u Osijeku. Pitanje “Maršala” je političko i nisam siguran da će ta opera biti obnovljena. To je velika šteta jer je na dvije izvedbe pokazala da ju je splitska publika dobro prihvatila. Foretić je dobro pogodio ukus splitske publike koja želi biti zabavljena, ali s kritičkim odmakom. Foretić je napravio sjajnu instrumentaciju, to mi je jedno od najboljih djela posljednjih bijenala – završava Šipuš.
