Te 1923. uprava kluba promijenila je smjer Hajdukova igrališta, pa su se nogometne utakmice otad igrale u smjeru sjever-jug umjesto istok-zapad, a na zapadu se počela graditi tribina za tri tisuće gledatelja. Iste godine novim splitskim biskupom postao je dr. Klement Kvirin Bonefačić, Splićani čitaju “Novo doba”, Liga preporoda vodi bezuspješnu kampanju protiv psovanja, a gradu u pohode stižu dvije kraljice: jugoslavenska kraljica Marija i njezina majka, rumunjska kraljica Marija. A u starom dijelu grada, Velom varošu, koji će kasnije u svojim tekstovima opisivati kao “najzaostaliji dio Balkana”, rođen je Miljenko Smoje.
Gotovo 90 godina kasnije stiže i prvo filmsko svjedočanstvo koje otima zaboravu životni i stvaralački opus najpoznatijeg splitskog autora 20. stoljeća, novinara, reportera, humorista, književnika, televizijskog i filmskog scenarista, kroničara Splita, ali i Dalmacije na zalasku 20. stoljeća.
Od 26. rujna, svake srijede u večernjim satima na Prvom programu, HTV će emitirati dokumentarni serijal od četiri epizode “Libar Miljenka Smoje”, autora Željka Rogošića i Darka Halapije, koji prati razdoblja najveće Smojine popularnosti, ali i vremena u kojem se Smoju ponižavalo i proganjalo, kada su Split i hrvatska javnost početkom 90-ih bili nepravedni prema svojem novinarskom bardu.
Najbolji plesač tanga
– Ovaj sam film snimio ponajviše zato što ga dosad nitko nije snimio, a Smoje je to zaslužio. Stiže sedamnaest godina nakon njegove smrti i osam godina nakon što su prošla sva negiranja tog velikana – kaže Željko Rogošić, Splićanin, novinar koji je tekstove objavljivao u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, Globusu i Nacionalu, a od 2010. radi u redakciji Dokumentarnog programa HTV-a.
Sva svoja umijeća i htijenja udružio je sa snimateljem Darkom Halapijom, autorom nagrađivanih dokumentaraca, pa je iza ovog dvojca sedam mjeseci snimanja i još toliko provedenih u montaži, uz pomoć 65 sugovornika – glumaca, novinara, akademika, ribara, pastira i svećenika – te bogate arhive od 3500 fotografija, i sve to uza zvuke TBF-a, splitskih glazbenih poeta na Smojin način, kako bi pred javnost iznijeli nepoznate i manje poznate detalje iz Smojine burne, dokumentarnog filma dostojne biografije.
Upoznajemo ga tako i kao najboljeg splitskog plesača tanga, ali i kao strastvenog igrača pokera koji je sav novac zarađen cjelonoćnim kartanjem često trošio u otmjenom bordelu “Zelena kuća”, sve dok se u jeku rata, 1943., nije zagledao u mladu Ines Nikolić.
– Bilo mi je tek 18 godina, a njemu 21, trebali smo se vjenčati u crkvi svetog Petra, ali Smoje toga dana niotkuda. Kad je konačno došao na vrata, rekla sam mu: ‘Ajde ća, ja se neću udavati’. Mama je vikala na mene, pa sestra, govorile su jesi ti luda, a ja govorim neću, neću, ako on kasni na vjenčanje, ja neću. Ma, to je bio cijeli cirkus, ali ipak smo se vjenčali. Bila je fešta, poslije smo otišli u naš stan. A on, on je plakao, on je bio očajan, nije mogao bez roditelja. Meni je tu već pukao film totalno, da on meni prvu noć vjenčanja plače! Bila sam u drugom stanju kad smo se vjenčali, poslije nekoliko mjeseci rodila se kći Nataša, ali mi već tada nismo bili zajedno – otvorila se pred kamerama Ines, kasnije proslavljena prezimenom Fančović, čiji su se putovi ponovno isprepleli sa Smojinim 40 godina nakon propalog braka, kad je zaigrala Maru Mulicu u njegovu Velom mistu. Na žalost, velika glumica preminula je u Sarajevu samo mjesec dana nakon intervjua za ovaj dokumentarac, kada je svoje goste ispratila pjesmom “O, ča je lipo u Splitu živit”.
Miljenko Smoje, to je već dobro znano, imao je u životu samo jednu ljubav, Lepu, svoju muzu, s kojom je proveo čitavih pola stoljeća. Kada je 1944. u Lenjingradskoj ulici nedaleko od svoje kuće srela dvije godine mlađeg Smoju, i ona je iza sebe imala propali brak, sa židovskim trgovcem Karlom Gleicherom, iz kojeg se 1942. rodila kći Renata.
– Upoznao nas je zajednički prijatelj Frane Lentić. Zavoljeli smo se istog momenta, to je bila kemija, nešto jače i od ljubavi. Otkako smo se sreli, uporno me nagovarao, ali nisam se htjela udavati. Šta nam je falilo, živjeli smo zajedno, slagali se beskrajno, nismo gnjavili jedno drugo. Pa mi smo se vjenčali kad smo se sreli, to je bilo gotovo. Udali su me na prevaru: farmaceutkinja Vera Margetićka, valjda se dogovorila sa Smojom, došla je po mene, pa ja pitam di ćemo, a ona kaže: Ideš se udat – prisjetila se Lepa Smoje tog 10. travnja 1963. kada su otišli u matični ured u Žrnovnicu, gdje su se oboje izjasnili kao Hrvati u vrijeme kad je bilo preporučljivo izjasniti se kao Jugoslaven.
Bogoslov iz inata
Smoje je u to vrijeme završio studij hrvatskog jezika i povijesti u Splitu, pa radio kao učitelj po Dalmaciji, ali nije se u tome nalazio pa je 1947., iz čistog inata, upisao katolički bogoslovni fakultet. Što li mu je tada bilo u glavi?
– Teologija sigurno nije, kažin (bordel, op. a.), poker, a negdje i ja – rekla je Lepa, žena koja je znala opraštati Smojine nevjere, ali i zateći ga kako joj u pet ujutro piše ljubavna pisma.
– Samo tako, inficirao se pisanjem, već nakon prve reportaže zvao ga ja zagrebački Vjesnik, ali njemu ni nakraj pameti nije bilo napuštati Veli varoš, Split i Hajduka – kaže Lepa Smoje.
Bila je 1954. kada se prvi put susreo s 11-godišnjom kćeri rođenom u braku s Ines Fančović, koja u dokumentarcu premijerno izlazi pred javnost.
– Bio je jako potresen, više nego ja, govorio je: Moje ruke, moja kosa, moja kćerka... Suze su mu same došle. Rado se sjećam tog susreta. Odonda smo se često susretali, šetali po Ježincu, more nas je zapljuskivalo. Imali smo uvijek zanimljive teme, bili smo uvijek daleko od javnosti i to je vrijeme bilo samo za nas – ispričala je Nataša Smoje Krželj, za čiju je krvnu povezanost sa Smojom dosad malo tko znao.
Umjesto svoje kćeri, Smoje je podizao drugo dijete: Lepinu kćer Renatu rođenu u braku s Gleicherom. Stoga je 1965. godine doživio težak udarac.
– Smoje ju je jako volio. Najednom ju je zaboljela glava, oslijepila je od tumora, djevojka u punoj snazi. Nekoliko mjeseci poslije umrla je, u 23. godini. Pokopali su je bez mene u Žrnovnici jer ja ne mogu pokopati nikog. Smoju je to pogodilo. Plakao je za majkom, a za Renatom..., kao zaklani prasac je ridao – ispričala je Lepa.
Smojin arhistički nerv
Sedamdesete i osamdesete bile su godine najveće slave Miljenka Smoje, kad iz njegova pera izlaze “Malo misto” i “Velo misto”, kad objavljuje brojne reportaže i književne zapise sa svojih putovanja Dalmacijom, no početkom 90-ih Split je odbacio Smoju.
– U agoniji i raspadu Jugoslavije Smoje se nije dobro snašao. Na zalasku novinarske karijere nije razumio i prepoznao razbijačku i agresivnu narav Miloševićeve antibirokratske revolucije. Napisao je tekstove potpore običnom čovjeku i narodu na ulicama Kragujevca, Novog Sada, Beograda i Podgorice, uvjeren da je mrskim foteljašima došao kraj. U Smojinom su anarhističkom nervu njegovi progonitelji, dojučerašnji kolege, prepoznali izdaju i sustavno ga prozivali Jugoslavenom, komunistom, četnikom, čak i Miloševićevim čovjekom. Javno izrečena etiketa o antihrvatstvu najvećeg Dalmatinca među Splićanima značila je da su na Smoju otvorene duge sezone lova i progona koje su trajale sve do smrti – priča autor dokumentarca Željko Rogošić.
Bolje rak nego rat, govorio je Smoje. Dokumentarni film ne skriva taj najveći Smojin strah, pa ne prešućuje ni podatak da se 1991. godine prestravio – baš kao i 1941., pa je nakon ulaska talijanske vojske u Split pobjegao u malo mjesto kod Omiša. “Oli bi demoštracjun uspija da su mene ustrijelili”, govorio je Smoje.
– Premda su ga često smještali na ljevicu, prava je istina da se užasavao politike, pa kroz filozofiju Meštra iz Velog mista koji “neće politiku u svoju butigu” zapravo progovara sam Smoje – kaže Rogošić.
Kada su mu predbacivali da nije veliki Hrvat, Smoje bi govorio da jedan Balzac može biti veliki Francuz, a on, Smoje, može biti samo mali Hrvat. Novinar Predrag Lucić u filmu govori kako su Smoju sotonizirali oni koji nisu mogli odoljeti šarmu njegova pisanja.
– Njegov je broj bio u telefonskom imeniku, nije koristio nikakve privilegije čak ni tajnog broja. Svaka budala kojoj bi to palo na pamet nazivala je i prijetila, čak je počelo i psovanje i pljuvanje po gradu. To mora biti strašan osjećaj, u gradu o kojem si toliko toga napisao, s kojim si disao, da imaš problem izaći na ulicu. Tu je Split bio izuzetno nepošten prema Smoji – kazao je Predrag Lucić, dok se dugogodišnji Smojin kolega i prijatelj, fotoreporter Feđa Klarić prisjeća kako je haranga kulminirala kad je Smoje protjeran sa stranica Slobodne Dalmacije.
– Nisu ga željeli poslužiti ni u kavani, taksiji ga nisu željeli ukrcati – ispričao je Klarić, pa dodao kako je Smoju najviše zabolio prekid dubokog prijateljstva s Borisom Dvornikom, koji je 1992. postao HDZ-ov saborski zastupnik i tada od Smoje “oprao ruke”.
Novi život udahnuli su mu pozivom u “Feral Tribune”, ali bio je to tek labuđi pjev. Bliskim prijateljima povjerio se da pljuje krv, a dijagnoza je bila neumoljiva: karcinom pluća. Preostao je tek posljednji susret s kćeri.
– Dva mjeseca prije njegove smrti sreli smo se tu ispred crkve sv. Frane. Šetali smo, žalio se da se loše osjeća, ali nije htio reći o čemu je riječ. Obećao je da će se javiti, čekala sam da se javi, ali bio je u takvom stanju da to nije bilo moguće – ispričala je Nataša Smoje Krželj.
Posljednje sate upamtio je prijatelj Ante Jelaska. – Smoje je ostao ležati u krevetu i rekao mi da ugasim svjetlo. Iz kuhinje je dopirao cvilež njegova vjernog psa Šarka, kao da se oprašta sa Smojom. Preminuo je pet minuta poslije ponoći, Lepa ga je poljubila. Pokopan je već poslijepodne, Lepa je rekla da se kupi najjeftiniji kovčeg, da se to obavi bez ikakve pompe i u tišini, jer bi Smoje tako volio – prisjetio se prijatelj tog 25. listopada 1995. godine. Novinar Ivica Ivanišević bio je jedan od rijetkih koji je nazočio sprovodu.
– Čovjek u kojeg su se doslovce kleli milijuni na onaj je svijet ispraćen na tako nedostojan način. Kad Splićani žele povrijediti nekog groznog čovjeka, onda kažu: dabogda ti kapsil (lijes, op. a.) bio duži od sprovoda. Takvi su sprovodi rezervirani za one grozne negativce koji nisu uspjeli steći poštovanje i ljubav svojih suvremenika. Miljenko Smoje sve je to stekao pa mu je svejedno kapsil bio duži od sprovoda, nedostojan broj za tako važnog čovjeka – kazao je Ivanišević.
“Jesan, zajeba san se”
Novinar Predrag Lucić prisjetio se i misterija Smojina posljednjeg teksta. – Feral bi izašao, a Smoje bi već drugo jutro predavao novi tekst za sljedeći broj i govorio: Kad ja umrem, da vam ostane. I stvarno je bilo tako – kazao je Lucić. Riječ je o tekstu “Feratjer iz Trgovišća”.
– Bio je to tekst o Tuđmanu i što će biti kad on ode, ali Smoje ga je zajeba pa je otišao prvi. A tek ta famozna zadnja riječ! Posljednja riječ posljednjeg Smojina teksta je: pisati – kaže Dežulović, autor oproštajnog intervjua koji je sa Smojom vodio nekoliko mjeseci prije smrti, u kojem je Smoje otvoreno govorio i o kontroverzama oko njegovih tekstova o antibirokratskoj revoluciji.
– Priznao mi je: Jesan, zajeba san se. Pisao je cijeli život o malom čovjeku, a kad je taj mali čovjek izašao na ulice, uletio je u zamku. Izgledalo je kao romantično događanje naroda, ali Smoje je vrlo brzo shvatio da je pogriješio i da se valjaju mnogo gore stvari – sjeća se Dežulović pa otkriva kako je Smoji u tom posljednjem intervjuu postavio i pitanje – što je to čovjek? “Čovik je beštija koja piše”, odgovorio je. I to je uistinu najkraća definicija čovjeka i najkraća definicija Miljenka Smoje.
A onda je 2001. u Veloj varoši, bez velike pompe, jedna ulica dobila ime Miljenka Smoje. Tri godine kasnije, iz pera Ivice Ivaniševića, izašla je Smojina biografija, čija je promocija održana u splitskoj luci, na feribotu koji je pucao po šavovima.
– Nisu oni došli zbog knjige, već zbog Smoje. Kao da se otvorila špina – prisjetio se Ivanišević. Ubrzo, Hrvatska televizija reprizira “Velo misto”, zbog čega je samo koju godinu ranije s mjesta urednika dramskog programa dekapitiran Ivo Štivičić. Krenuli su i zahtjevi da se Smoji usred Splita digne spomenik, dijele se nagrade koje nose Smojino ime, sjetio ga se i Hajduk u prigodi stotog rođendana i postumno mu dodijelio povelju za izniman doprinos klubu.
No, gdje je u svemu tome Smoje? Da se njega pita, u paklu. Sigurno je tamo više interesantnoga svita za činit dobre intervjue i reportaže.
Smoje je trećerazredni mediokritet, notorni orjunaš i bezveznjak najgore vrste , zapravo, paradigma nedoučene šačice mediokriteta koji imaju vladaju medijskim prostorom, onda uz podršku komunističkih ubojica i bivših lučkih radnika i orjunaša i čak ljotićevaca, a danas uz podršku odod bivših jugokomunista, šuvarovaca protiv čije kulturne hegemonije ništa nije poduzeo bivši neotitoist Franjo Tuđman. Smoje je u vrijeme jogurt revolucije davao otvorenu podršku Slobodanu Miloševiću!!! Najveća tragedija da je tzv. hrvatska kultura spala na najniže grane u svojoj povijesti, da najveći ološ predstavlja, ljudi koji su beskrajno neobrazovani, bezveznjaci iz sednjih strukovnih škola, kukavna djeca jugooficira. Kao i tzv. srpski humor, Smojin je humor beskrajno plitak, na kraju krajeva taj potpuno beznačajni čovječuljak je bio čovječuljak jedne knjige.