Kada, namještajući izgužvan sag, glumci podignu u zrak noge ljudi koji sjede u prvom redu, kada im se izravno obrate komentirajući tko je sve došao na premijeru, kada usred Čehova zablista epizoda o zaključanim vratima odmah pokraj teatarske scene koja tako stoje već dvadesetak godina, jer dio je kazališnog prostora dobio ugostiteljski objekt, jasno je da su sve granice porušene.
Granice između glumaca i publike, aktera i pasivnih promatrača.
Pažljivom skupljaču dojmova jasno je to i na ulasku u dvoranu – na potpuno otvorenoj sceni do samog su gledališta privučeni samo dva saga, jedan dvosjed i dva ofucana naslonjača.
Put je to u utrobu teatra, a upravo nas je tamo odveo redatelj Bobo Jelčić.
Svoje viđenje Čehovljeva Galeba podnaslovio je – prvi čin: skice i treći čin – nedovršeno, i premijerno ga pokazao publici u subotu, na sceni Zagrebačkog kazališta mladih.
Galeb i jest priča o teatru, stvaralaštvu, vizijama, ljubavi, životnim očekivanjima i malaksalostima, igranjima uloga u \"običnom\" životu...
No ovdje su svi događaji s ladanja svedeni na emocije, ogoljeni do dojma koji ostavljaju na gledatelje. Štoviše, dijelove teksta glumci tiho govore tek jednim drugima, namjerno, čak i ispod uobičajenog razgovornog tona, nedokučivi od trećeg reda gledališta.
Dramski tekst ovdje je tako i tako okidač njihove bravure. Time, uz pokoju grotesku i podcrtavanje apsurda (genijalno neočekivana pjevna izvedba Ak sem ti srčeko ranil u trenutku odlaska iz seoske idile), Jelčić nastavlja svoj rad na teatru koji razbija kanone, stvarajući pritom predstavu koje nije za svakog gledatelja, ali je najbolja moguća platforma za \"bildanje mišića\" najboljih glumaca.
Ovdje su tu šansu najozbiljnije zgrabili Ksenija Marinković kao Irina Nikolajevna Arkadina i Krešimir Mikić u ulozi njezina sina, i stoga je sasvim dobrodošla digresija kada u opraštanju od publike, pričajući svojevrsni kraj Galeba, upravo Mikić Kseniju Marinković proglasi najboljom glumicom koja je ikada šetala scenom ZKM-a.
