Na ulazu u dvoranu dočekivao je publiku redatelj Bobo Jelčić kako bi još jednom istaknuo da je ovdje riječ o radu studenata koji se pokazuje publici, a ne premijeri. “Ovo je vježba iz glume”, njegove su doslovne riječi. Te i takve vježbe vrijedno je vidjeti jer ne samo da pokazuju nove snage koje će uskoro izaći iz zaštićenog svijeta ADU i zakoračiti u nemilosrdni svijet teatarske (i ine glumačke stvarnosti), već pokazuju i nove izvedbene ideje, svježinu koju donose oni najviše željni glumačkih izazova, snagu još neizgubljenih ideala.
“Pasje popodne” izvode glumci diplomskog studija ADU: Domagoj Janković, Tihana Lazović, Dubravka Lelas, Karlo Mrkša, Pavle Vrkljan i Ana Marija Žužul, na sceni bez scenografije, u “kostimima” bez kostimografija. Uz redatelja i profesora Bobu Jelčića, s kojim je radio i asistent Jerko Marčić, pričaju o jednom običnom poslijepodnevu: jedna djevojka odlazi na put i susjedima na čuvanje ostavlja svog psa. Tom mladom paru u goste pak dolaze prijatelji, još jedan mladi par s bebom u naručju.
Ništa mudro, tek “običan” život, ali kada se psu da ljudski oblik, stvari poprimaju sasvim drugačiju perspektivu. Na samom početku predstave u sceni djevojke i psa publika dugo vremena misli kako gleda svađu mladog ljubavnog para u kojem je djevojka nevjerojatno agresivna, čak histerična, dok joj mladić pasivno popušta. Kroz dijalog su posijane moguće odgonetke, ali “otkriće” zapravo donosi olakšanje – to je ipak “samo” pas. Upravo taj autorski i glumački postupak davanja glasa onome koji ga inače nema na vidjelo donosi mnoge neuroze naših svakidašnjih života. Zapitajte se stoga što bi vama rekao pas koji živi u susjedstvu.
