Talijanski pisac, ali i kabaretist, pjevač, skladatelj, TV zvijezda Giorgio Faletti u samo deset godina objavio je sedam romana koji imaju milijunske naklade. Preveden je na tridesetak jezika, pravi je fenomen talijanske književnosti jer je počeo pisati u pedeset i drugoj godini života. U Zagreb je došao kao gost Talijanskog kulturnog instituta i nakladničke kuće Znanje koja mu je u prijevodu Mate Marasa objavila krimiće "Ja ubijam" i "Ja sam Bog".
Vi ste kabaretist, glazbenik. Zašto ste se odlučili na pisanje krvoločnih krimića?
– Volim trilere jer volim taj tip književnosti. Između krimića i kabareta tj. komičnih tekstova postoji paralela. Cilj je komičnih tekstova nasmijati publiku, a cilj je trilera publiku prestrašiti.
Zašto u vašem prvom romanu "Ja ubijam" ima toliko puno mrtvih ubijenih na strašan način? Ne mislite li da je čitateljstvo postalo imuno na te strahote?
– Brojio sam mrtve, ima dvadeset i jedna žrtva. Bitno je da priča bude vjerodostojna od početka do kraja. Dobar pisac piše linearno i nastoji da čitatelj bude na toj liniji, ne ispod ni iznad. Održavanje vjerodostojnosti kod čitatelja čini dobrog pisca. Nitko vjerojatno ne vjeruje da se Indiana Jones uhvati za podmornicu i juri s njom, ali unutar filma to je vjerodostojno jer takav je kontekst priče. Roman koji sam sada objavio u Italiji ima samo jednu žrtvu, a isto ima puno čitatelja. I taj jedan mrtav umro je od infarkta. Nije ubijen.
Koliko je glazba važna u vašem pisanju, naročito u romanu "Ja ubijam" u kojem dovodi do serijskog ubojice?
– Cijela moja povijest utječe na ono što pišem. Glazba je glavni protagonist mog prvog romana, u drugom romanu to su stripovi, a treći je roman posvećen mojoj velikoj ljubavi prema američkim Indijancima. Taj je roman napisan u stilu vesterna. Pisac uvijek piše o onome što bolje poznaje i što najviše voli. To ne isključuje da sljedeći roman koji ću napisati neće imati erotsku temu. Moj je posljednji roman o nogometu, a to je tema o kojoj najmanje znam.
Otkud vam znanje o policijskom poslu?
– Od prijatelja inspektora u Italiji i SAD-u. Tako sam policijsku postaju iz romana "Ja sam Bog" vidio kod svog prijatelja inspektora u New Yorku kada su mi na putovanju u Meksiko nestali mobiteli, pa sam se preplašio da će mi neki dileri drogom zloupotrijebiti telefonski imenik. Inspektoru Medini iz trinaeste postaje zahvalio sam i u knjizi. Zbog te sam knjige bio i u Vijetnamu. Ništa nije važnije od toga da dođeš na lice mjesta. Ja mogu pročitati sve što piše o Zagrebu, ali važnije je biti tri dana u Zagrebu.
U prvom romanu imate negativni lik američkog generala, u "Ja sam Bog" pišete kritički o Vijetnamu i zataškavanju ratnih zločina nad vlastitim vojnicima. Zašto ste negativno orijentirani baš prema Americi?
– Odrastao sam čitajući američku književnost. Bilo mi je logično da se radnje mojih romana odvijaju u Americi. Ja sam veliki protivnik ratova. I protiv vijetnamskog ili nedavnog rata na Balkanu. Vijetnamski mi je rat vremenski odgovarao zbog godina mojih likova. To je bio neobičan rat. Rat siromaha. Oni koji nisu mogli studirati bili su uvučeni u rat. To je bio rat bez časti. Kada sam otišao u Vijetnam, dobio sam odgovor na pitanje zašto Amerikanci nisu mogli dobiti taj rat. Vijetnam nikada u svojoj povijesti nije izgubio ni jedan rat, čak ni protiv Džingis-kana. Dođe sto Vijetnamaca, ti ih ubiješ. Dođe ih opet sto, ti ih ubiješ. Onda opet dođe njih sto i ti ih ubiješ. A kada dođe sljedećih sto, ti više nemaš municije i oni ubiju tebe. Nitko nije bio svjestan da je jedan narod spreman platiti toliko veliku cijenu da bi dobio tako malo.
U tom romanu postoji zanimljiv lik vijetnamskog veterana?
– Htio sam opisati povratnika koji je postao neprijatelj, umjesto da postane ratni heroj, kao što su to postali ratnici iz Drugog svjetskog rata. A i parola je romana: "Ratovi završavaju, mržnja ostaje zauvijek". Prijatelj psiholog mi je rekao da sam otkrio novu vrstu psihičke bolesti, jer obično postoje bolesnici koji ubijaju ili serijski ili su ubojice na mah, a moj je vijetnamski povratnik i jedno i drugo.
Smatrate li da je krimić sekundarni literarni žanr?
– Pitanje zahtijeva opsežan razgovor. Ne može se govoriti o trileru kao o nekom manje važnom žanru. Nobelovcu Mariju Vargasu Llosi posljednji je roman tiskan u 300.000 primjeraka na dva kontinenta. A moj je zadnji roman u Italiji tiskan u 600.000 primjeraka samo za Italiju. Književnost je kao matematika. Što si uži u području interesa, manje te ljudi prati. Zbrajanje svi razumiju, ali ako kreneš u višu matematiku, to može razumjeti pet, šest ljudi. Neki pisci pišu za kolege, a ne razmišljaju o publici. Ako roman koji pohvali čitava kritika ima samo deset kupaca, je li to uspjeh?
Nije li i Ecovo "Ime ruže" u osnovi krimić?
– U zadnjih dvadeset redaka otkrije se da je triler. Na neki su način svi romani trileri. Cilj je pisca da potakne čitatelja da ide pogledati što će se dogoditi na sljedećoj stranici. A to je u krimićima još izraženije.
U kojoj je fazi snimanje filma po vašem romanu "Ja ubijam"?
– Prava za taj roman prodana su jednom poznatom talijanskom producentu i to za najveći iznos za koji je jedan roman prodan u Italiji. I o tom projektu više ništa ne znam. Taj je producent i predsjednik nogometnog kluba Napoli. Vjerojatno ga sada više zanima nogomet nego film.
Hoćete li večeras pogledati Ibrahimovića koji igra za Švedsku na zagrebačkom Maksimiru?
– Večeras sam zauzet. No, vratimo se na film. Moram predložiti De Laurentisu, koji je producirao puno filmova vezanih za Božić u stilu Božić u New Yorku, Božić u Južnoafričkoj Republici... da snimi film "Ja ubijam za Božić" po mom romanu. Možda će taj film biti snimljen.
A kako se zove vaš roman o nogometu?
– "Tri čina i dva poluvremena". Od jednog važnog talijanskog kritičara dobio sam ocjenu deset. Rekao mi je da nakon ove knjige mogu pisati samo lošije. Sada mu moram dokazati da griješi.
Odavno nisam zamijetio da je ovdje toliko prostora dobio i ponajbolji hrvatski književnik - a ovaj gospodin je, premda pismen, ipak samo \'štancer\' krimića po američkom scenariju. Hvala VL-u na doprinosu očuvanje hrvatske književnosti i kulture od kolonijalizma.