Na palubi Jadrolinijina broda gotovo da nikoga nema. Ono malo putnika koji se vraćaju na Otok već su zauzeli mjesta u salonu. Još nisu isplovili. Kolporter s dnevnim novinama rutinski je izgovorio sva imena dnevnih novina, prodao dva-tri primjerka i nestao prije negoli brod krene. Prohladan je jesenski dan. Bartol stane u svoj omiljeni kut ograde odakle vidi panoramu Splita, lučke gatove i rivu ispod sebe. Na Otok s kojega je porijeklom putuje otkad zna za sebe. Ipak, svaki odlazak tamo budi u njemu izvjesno uzbuđenje. Ritualno čeka da brod digne cimu i krene na otvoreno more. Bori se s vjetrom koji mu razgara cigaretu u ustima, a kosu mrsi i tjera preko očiju.
Taj trenutak u kojem mirisi i boje imaju drukčiji registar nego ljeti izazivaju neko malo ushićenje.
Brod se odvojio od rive, Bartol ugasi cigaretu i spusti se u salon. Malo stvari koje je ponio za nekoliko dana stalo je u omanju torbu. Stavio ju je na stolac do sebe. Izvadi iz nje knjigu u namjeri da skrati vrijeme putovanja. Prozor uz njegovo desno rame vukao ga je da se zagleda u plavetnilo.
Nekako mu je bilo žao propuštati jedinstven pogled. Mislio je – “Čitati mogu svaki dan i bilo gdje, ali more gledam puno rjeđe.” Tako zagledan u more počeo je razmišljati o sudskoj raspravi koja ga čeka na otoku. Radilo se o utvrđivanju vlasništva nad jednim dijelom njegove kuće. Koliko mu je bila mrska pomisao da mora putovati usred hladne jeseni, toliko mu je bilo drago da će vidjeti svoj otok sad kad je priroda lišena sunca, topline, kad otočani žive sami sa sobom. Sve je tamo mirnije i sporije. Dani su kraći. Jutra u gradiću su živahna, a popodnevom se svi zavuku u svoje kuće. Bartol se protegne na svojoj sjedalici i vrati pogled na knjigu. Nakon nekog vremena postade svjestan da je na istoj stranici već desetak minuta. Naprosto ga je brodska okolina dekoncentrirala.
Dvoje djece trčkaralo je oko stolova vičući i padajući, a majke su ih nastojale stišati. Bartol se prisjeti svog djetinjstva i odlaska na Otok. Put je tada trajao puno duže, a brod je bio mali i nestabilan za put do tako udaljenog otoka. Majka ga nije puštala na palubu da ne bi pao u more te je morao cijelo vrijeme prosjediti u zagušljivom salonu.
Gotovo svi putnici su pušili, koprena gustog dima ležala je po potpalublju, a cijeli salon vonjao je ustajalim mirisom bljuvotine. Brod se ljuljao i mnogima je bilo loše. Muškarci za stolovima kartali su briškulu ili trešetu, nadvikivali se, sočno psovali u dijalektu i komentirali događaje na Otoku.
Bartolova majka, rođena otočanka, uvijek bi srela nekog poznatog s kim bi prikratila vrijeme u razgovoru. Jedino je Bartol bio nesretan jer mu je bilo zlo, a i more kojem se danima veselio ne može vidjeti. Brodski okrugli prozori bili su previsoki za njega. Dolazak na Otok bio je za njega uvijek svečani trenutak koji je čekao cijelu godinu. Mornari bi spustili jednostavni drveni most kojim bi putnici silazili natovareni koferima. To je na Otoku bio najživlji dio dana. Sa sjetom je razmišljao o tim sitnim uspomenama. Iz tog razmišljanja prene ga žamor i komešanje među putnicima.
Podigao je glavu s knjige i prateći što se događa u salonu, shvatio je da većina putnika gleda kroz prozore. Relativno blizu broda prolazio je kruzer grdosija na putu prema Grčkoj. Svojom veličinom zagradio je pogled i ono malo sunca što se pojavilo iza oblaka. Ta impozantna brodina vratila je Bartola u realnost. Iako je primijetio neka poznata lica po brodu, nije mu se dalo razgovarati pa se opet zadubio u knjigu.
***
2.
“Molim vas”, vikao je Bartol iz sredine autobusa, no vozač ga nije čuo. Zatim se ustao i krenuo prema prednjem dijelu autobusa. “Molim vas, možete li stati dok još nismo izašli iz Zagreba. Tu je jedna starija gospođa koja je sjela na krivi autobus. Mislila je da idete preko Knina.”
“Moj gospodine, kad bismo mi stigli u Split kad bismo stajali kako se kome prohtije. Lipo je pisalo tu naprid na staklu: Zagreb-Split. Je l’ negdje piše Knin? Ne piše. Kako je onda mogla mislit da idemo priko Knina?”
“Ma gospođa je starija i sva je uzbuđena zbog putovanja. Stanite joj, molim vas, dok smo još u gradu.” Vozač nevoljko stane na jednom ugibalištu blizu tramvajske stanice, gunđajući nešto sebi u bradu.
Autobus je krenuo dalje prema izlazu iz grada. Bartol se raširio na svojem sjedalu jer je i ono do njega bilo prazno. Drugi vozač je pregledao karte, ugasila su se svjetla, a s autoradija čula se prigušena glazba neke klape.
Bartol je premetao po glavi stvari koje ga čekaju kad stigne na Otok. U Splitu ima dovoljno vremena da se prošeće po starom dijelu grada, nešto pojede i ako stigne, popije kavu prije polaska broda. Razmišljao je o ljudima koji sjede u mraku oko njega. Kakve su njihove sudbine, zašto baš večeras putuju, gdje žive i čime se bave. Svaki putnik je roman za sebe. No oni svi šute zaokupljeni svojim mislima, čekajući da stignu na odredište.
Putnik ispred njega obrati mu se kroz razmak među sjedalima: “Smeta li vam ovaj moj naslon? Možda sam ga previše spustio. I tako je vrijeme za spavanje. Uvijek se u autobusu namjestim kao da ću spavati, a nikad ni oka ne stisnem. Znate, dok sam još radio, puno sam putovao autobusom po terenu.
Bio sam građevinar. Izgradio sam pola Like. Sve nadvožnjake i prijelaze preko cesta.” Tako se neznanac upustio u razgovor s Bartolom. Cijela ta atmosfera podsjećala je na neku crkvenu ispovijed. Ne po sadržaju razgovora, nego po načinu na koji je vođen. Putnik je govorio tihim glasom jer su ljudi uokolo spavali.
Bartol mu nije vidio lice; kroz prorez među sjedalima nazirala se u mraku autobusa tek neka neprepoznatljiva silueta. U jednom trenutku Bartol se skoro počeo smijati jer ga je ta situacija podsjetila na polumrak crkvene ispovjedaonice. Pomislio je kako bi čovjek reagirao da mu kaže “Sinko, izmoli pet Očenaša i deset Zdravomarija i idi u miru.”
No čovjek se dalje ispovijedao; pričao je o kćerki koja živi u Trogiru i kojoj ide u posjetu jer unuci blizanci imaju rođendan za dva dana. Žali se na njenog supruga koji je pomorac i osim što šalje novce, ima loš odnos s njegovom kćerkom. Izgleda da ima ljubavnicu u Rijeci. Nakon priče o kćerki vratio se na svoju mladost i konstatirao da ga život nije mazio. A onda je došao spas za Bartola. Tihi glas s razglasa u autobusu objavio je: “Odmorište Janjče. Stojimo dvadeset minuta.”
***
3.
Bilo je rano prohladno jutro u Splitu. Sunce se nije uspjelo probiti iza oblaka. No bio je suhi dan bez kiše. Bartol se uputio s autobusnog kolodvora prema starom dijelu grada. Lagana torba preko ramena nije mu smetala. Odlučio se za svoju omiljenu turu po Splitu. Sve što ga zanima stigne vidjeti, a opet nije daleko od broda.
Popeo se uz Pazar, ušao koridorom štandova s cipelama i odjećom i kroz Srebrna vrata na forum prema Peristilu. Tu u Getu je znao kao dijete provesti svako ljeto nekoliko dana prije odlaska na Otok. S rođacima je igrao nogomet u Vestibulu, u ona vremena dok Splitom nisu prolazile horde kosookih turista. Uvijek ga je fascinirala oprečnost monumentalnosti starorimskih građevina i njihovih današnjih stanovnika naguranih u trošne i arhitektonski improvizirane i dograđivane stanove. Stepenicama ispod Vestibula, kroz podrume, izašao je na bijelu rivu. Mogao se osjetiti miris mora. Tražio je neko mjesto gdje će pojesti nešto na brzinu.
Znao je da Varoš od Matejuške uzbrdo obiluje konobama. Na klupama oko Matejuške sjedila je ekipa dežurnih ljubitelja mora, ribe i pića. S obaveznom cigaretom u kutu usta nadglasavali su se rječnikom punim psovki, da bi im argumenti djelovali uvjerljivije. Svi ti glasovi, boje i mirisi svjedočili su Bartolu da je tu, na moru, u srcu Dalmacije. Popeo se strmom ulicom do konobe koja u urbanim legendama slovi kao raj za gurmane koji ne inzistiraju na formi nego na sadržaju. U malom prostoru smješteno je samo nekoliko stolova. Samo jedan je bio zauzet jer je bilo vrijeme između marende i ručka.
Otpio je iz pune čaše bijelu bevandu i nakon desetak minuta stigao je tanjur bakalara na bijelo. Žurio se s jelom jer je htio negdje još popiti kavu. S ručka se počeo spuštati na rivu. Prolazio je istim putem kojim je prolazila njegova majka kao šesnaestogodišnjakinja u vrijeme Drugog rata.
Tu je živjela dvije godine odvojena od obitelji. Nakon jednog posjeta teti nije se mogla vratiti na Otok jer su ga Talijani naprosto zatvorili i izolirali. Ispalo je da su joj to bile prekrasne godine odrastanja u novoj sredini s novim prijateljima i malim djevojačkim zaljubljivanjima.
Dane je provodila sa svojim rođacima i njihovim društvom. Izlasci, šetnje Marmontovom ulicom i rivom često su bile prekidane iznenadnim bombardiranjem i bježanjem u sklonište. Ali mladi ljudi su gledali život kroz prizmu optimizma i gotovo dječje naivnosti.
Bartol se skrasi u malom kafiću na trgiću kod Ulice majstora Radovana. Na tom malom prostoru ograđenom kućama bilo je nekako toplije i intimnije nego na rivi. To mu je i bilo potrebno. Intimnost, malo ljudi uokolo i možda neka ugodna glazba iz unutrašnjosti kafea. Htio je sabrati misli.
Tri početka..... a gdje je priča?